Gledamo se cijelu vječnost, Lana me gleda izbezumljeno, čak i sa ove daljine vidim kako joj se suza otkida. Ne znam zašto kog đavola me njeni ožiljci bole, zašto me njene suze šibaju, ali stišćem zube i znam kako strašno joj izgledam. Ne zaslužuje čak ni moje sažaljenje, ne zaslužuje da me boli jadnih trideset maraka u koverti za koje je radila, niti njene mokre čizme pored vrata. Ništa od toga ne zaslužuje. Zaslužuje moju srdžbu, moj bijes. Na jednu kafu sam je izveo prije nešto malo više od deset godina, na jedan kolač i slomila mi je srce neposredno prije nego sam postao ubica. Sve je sahranila, sve naše uspomene, sva naša gledanja u zvijezde, sve naše nevine dodire i poglede, sve je pogazila svojim otrovnim riječima.
„Nisi dovoljno dobar Murise, od ljubavi se ne živi, trebam sigurnost, trebam da mislim unaprijed, mnogo, mnogo unaprijed. Trebam nekog ko će mi pružiti sigurnu budućnost." Tek tako slomila mi je srce i otišla kao kraljica, ostavljajući me jadnog. Sjećam se da sam se tada zaledio, sve sam zaustavio i to je možda jedini razlog zašto je se nisam odmah sjetio. Sve iza toga što je uslijedilo dovelo me do toga da potisnem Lanu, nikada je više nisam vidjeo od tada, nikada više nisam pomislio na nju. Moja bol bila je veća od Lane i onog što sam želio s njom.
I dok je sada gledam kako izmasakriranog lica gleda u mene, osjećam da joj je duša još gora od lica. I dalje je lijepa, najljepša, ali su joj oči nekako mrtve. Gledamo se dok nas prekrivaju krupne pahulje snijega. Ona odmahne glavom i okrene se, korača dalje od mene, a ja skamenjeno nastavljam da gledam za njom, jer nemam pojma šta da uradim. Podignem glavu prema nebu koje se i ne vidi od pahulja, sve je tako bijelo, samo ja osjećam kako me neko crnilo obavija.
Dođem do auta, kliznem za volan i krenem niz ulicu, stignem je na dnu ulice i zaustavim se.
„Lana sačekaj." Iskočim i uhvatim je za ruku. „Prehladno je da pješačiš." Pogleda me kao da me vidi prvi put u životu i za čudo samo klimne glavom. Povedem je do auta i otvorim vrata, sama sjedne i kao da joj je tijelo tu, ali njen um nije, zagleda se u jednu tačku, zalupim vrata i obiđem auto ponovo sjedajući za volan i krenem, izlazeći na glavnu ulicu.
Tišina i nelagoda se mogla rezati nožem, stišćem volan tako jako da bih ga mogao isčupati iz ležišta. Bijesan sam i ljut, a opet i neka tuga me drži da ne puknem.
„Ja nisam Lana." Odjednom tiho progovri, zaškripim zubima, ali ne kažem ništa. „Bila sam. Sada sam stvarno Asja." Tiho nastavi, pa nastavim šutjeti i čekati. Naučio sam jednu stvar u zatvoru, a to je da je strpljen-spašen.
„Oprosti mi Murise, nadam se da mi je i Mirsel oprostio za života..."
„Ne spominji ga!!" dreknem. „Ne spominji mu ime." Kažem nešto blaže. Živci su mi napeti kao strune, pa upalim radio.
„Izvini.." tiho šapne.
„Sad mi reci šta ti je bilo s licem, jer je laž da je saobraćajna nesreća, toliko sam shvatio." Na rubu sam da vidim crveno, ali se suzdržavam.
„Tačno je da sam izletila kroz staklo.." glas joj zadrhti. „Nije to bila saobraćajna nesreća, u pitanju su balkonska vrata. Na moju žalost lice mi je najviše stradalo, jer se nisam rukama zaštitla, držala sam stomak umjesto lica..." zastane i ne mora ništa više ni reći, znao sam. „Birala sam svoje dijete, umjesto svoga lica." Sa sjetom u glasu izgovori. „I opet bih to učinila." Doda. „Bez razmišljanja spasila bih svoju Mejrem..."
„Mejrem??" ponovo planem. „Dala si joj baš to ime?" tako snažna bol me je udarila, da sam je pogledao ubitačno i znala je, vidjela je sve u mom pogledu, jer me je pogledala izvinjavajući se nijemo. „Takva si kučka, znaš?" protisnem. „Ne znam zašto se čudim, uvijek si to i bila. Arogantna, bahata kučka!!" ubijao sam je riječima vidio sam to, ali od svih imena na ovom svijetu djete koje je rodila drugom čovjeku nadjenula je ime koje sam ja najviše volio. Dala joj je ime namjenjeno mojoj kćeri. Kćeri koju sam želio s njom. Tako glupi, mladenački snovi. Život je suroviji od jebenih snova jednog dvadesetogodišnjaka.
