Podigao sam jebenu ruku i mahnuo-Odmahnem glavom na sjećanje od predhodne večeri, držim čašu naspram usana i tako se nekako blesavo smješkam dok zurim u maglom okupan grad pred sobom. Susjedne zgrade jedva se naziru kroz maglu, pa se i na to osmjehnem, jer to je moj grad, ako nije u magli kao da ga zima nije ni dirnula. Bliži se kraj još jedne godine, još jednom kalendar je izvrtio svih tristo šezdeset i pet dana, a ja sam na nekoj odvratnoj prekretnici umjesto da konačno nakon skoro mjesec dana uradim nešto, ja uporno tapkam u mjestu, nemoćan da se snađem i jedva čekam da ova godina siđe, da ode i bude zaboravu spakovana kao i ostale.
Lažem!
Kakav zaborav? Zaborav ne dolazi, samo se sa svakom godinom praznina i bol gomilaju.
Odjednom frustriran, odnesem čašu na pult u kuhinji i odem u sobu. Nešto prije čuo sam se sa Vedadom i večeras osim Mocarta moram da odem u kafić u centru grada, kako reče raja je kul koja tamo radi, ali je namijenjen za šminkersku raju, pa ga on lično ne voli, a mogao sam i da razumijem zašto. Ako se ništa za ovih deset godina nije promijenilo u pogledu 'šminkerske' raje onda tačno znam na koju sortu ljudi misli. Mamini i tatini sinove i kćeri.
Dok tražim po ormaru šta bih mogao obući dovoljno ležerno i dovoljno gazdinski za oko mi zapadne ona ista jakna, trenerka, ne znam ni kako bih je nazvao i uzmem je ruke. Nije sjeta, nije dragost, već eto neki mili osjećaj me prožme, pa kao da mi neko reče, prekopam po džepovima i izvučem malenu vizit karticu.
„Melina Hota" pisalo je napisano krivim curzivom sa brojem mobitela i brojem kancelarije. Osvrnem se i konačno osmjehnem, pogledom zumiram mobitel i uzmem ga u ruke. Bez razmišljanja biram broj advokaticinog mobitela i slušam kako zvoni sa druge strane.
„Halo." Profesionalno se javi i ja jednostavno šutim. „Halo??" još jednom začujem, pa se tek jedva čujno osmjehnem i začujem dubok uzdisaj. „Murise?" šokiram se da je pogodila.
„Advokatice.." uzvratim sa dozom osmjeha. „Odličan pogodak."
„Hm.. da. Murise, pa bilo je krajnje vrijeme da mi se javite, s obzirom koliko jako ste željeli da vam vratim onaj..." zastane. „Predmet."
„Pa, advokatice..Melina, jel tako?" namjerno se pravim lud. „Kao prvo koliko se sjećam mi smo na TI." Čujem je kako se nasmijala sa druge strane. „Kao drugo, doći ćemo i do noža, a sada mi reci kako si?" bio je red da pokažem malo ljudskosti ženi koja se pet godina žustro borila da me izbavi iza sivih zidova KPZ-a i na kraju je u tome i uspjela.
„Odlično." Ravnodušno odgovori, kao da joj je to navika reći. Kao kada pitate uplakanu ženu šta joj je, a ona kratko uzvrati ništa, a to ništa je tako puno. Tako mi se čini i da je Melinino 'odlično' zapravo samo čista laž.
„Hajde advokatice, ne budi škrta sa riječima, sjećam se tvog brzog jezika iz sudnice." Ne znam zašto odjednom imam poriv da je oraspoložim.
„Samo sam jako umorna, imam taj neki slučaj.. ma nije ni važno. Kako si ti, kako si se snašao? Pričaj mi." Skrećući temu sa sebe, čujem joj iskrenu znatiželju.
„Mislim da ta priča nije za telefon, ali kada budeš u Sarajevu, rado ću te počastiti ručkom advokatice." Koji vrag je ušao u mene? Bacim se na krevet sa telefonom na uhu i sjetim čaše koju sam ostavio na pultu u kuhinji, a prije toga sam popio..koliko? Tri, četiri ili možda pet?
„Ja živim u Sarajevu." Šapne tugaljivo i jebi ga, nije da sam imao pojma. Nikada se nisam zanimao za nju, ikada.
Pa zašto to činiš sada? Čujem neki sopstveni glas u glavi.
„Odlično, onda idemo na .." zastanem da pogledam na sat. „Idemo na ranu večeru?" ispalim.
„Hvala na ponudi, ali.."
