Nova godina je došla. Zatim se zima još malo protegla, ali sa prvim proljetnim suncem nestala je kao da je nije ni bilo. Drveće je beharalo, cvijeće nicalo iz zemlje, a toplota grijala ulice grada u kojem sam se prestala kriti. Prestala sam s novom godinom i da radim u Mocartu, još uvijek sam radila u fabrici namještaja 'Kaja', samo sada sa skraćenim radnim vremenom.
Nakon dugo vremena kockice su se polako slagale svaka na svoje mjesto, preselili sam se sa svojim roditeljima i Merjem u stari dio grada, na Mihrivode. Konačno sam bila zadovoljna našim stanom, a ocu je iznajmljena radnja na Kovačima bila blizu. Posao nije cvjetao, ali su moja primanja zato bila veća. Muris je bio zaslužan za povećanje moje plate i smanjenje broja radnih sati. Iako sam se bunila, pokušavala raditi u kafićima u koja nije zalazio, svaki put, ali baš svaki došao bi po mene nakon samo pola sata i bez riječi me odveo, obavještavajući osoblje da sam otpuštena. Tako sam izgubila svaki posao higijeničarke koji sam dogovorila sa Vedranom, jedino mjesto koje mi je preostalo je fabrika namještaja. Strpljivo je trpio svaki moj pokušaj rada na starim poslovima i nije se bunio sve do ovog jutra, kada sam odlučila potražiti dodatni posao.
„Neću se raspravljati s tobom Asja. Ne razumijem od kud nakon toliko vremena opet potreba za dodatnim poslom?" pomakne svoje sunčane naočale i stavi ih na vrh glve. „Objasni mi, jer stvarno ne razumijem." Po prvi put od kako smo zajedno vidno se ljuti.
„Ok, objasniću ti, ali nemoj odmah ponuditi riješenje." Pokaže rukama da nastavim i sluša, zagledan u daljinu. „Mi imamo puno dugova, tata je u kreditu koji ne može da otplaćuje, kirija za stan, kirija za radnju, sve su to male cifre, ali kada se saberu¸dovoljno je da moja cijela plata legne samo za dugove. Pored toga mi treba da živimo. Tatina radnja ne posluje dobro, trudi se, ali..." knedla u grlu me presječe na trenutak, dok Muris i dalje zuri u daljinu. „Ne želim da uskočiš kao heroj i plaćaš sve moje dugove kako bi meni bilo lakše. Na teži način naučila sam šta su prave vrijednosti i zato se nemoj ljutiti..." šapnem na kraju.
„Draga Asja." Otpuhne i protrlja rukom lice. „Ja nemam pojma koliko imam novca trenutno, jel' mi vjeruješ?" pita i konačno me pogleda. „Stvarno, ali stvarno mi se jebe za to i koliko ga je i ti mi govoriš da ne želiš da ti pomognem? Da te riješim brige, da spasim dodatnog rada, nećeš da ti budem finansijska pomoć zbog ponosa." Klima glavom, umornog pogleda, ali s bijesom u glasu. „Gdje ti je bio ponos kad..." zaustavi se, shvatajući da je preletio.
„Kaži na glas." Osmjehnem se tužno. „Kaži! Izgovori to." Insistiram.
„Ne Asja..." panično me uzme za ruke, gleda u oči, ali ne skrećem pogled. Gledam u ovog čovjeka kojeg volim i on gleda u mene.
„Ja ću ti reći - gdje mi je bio ponos kada sam birala Maida? Jesi to htjeo reći?" već mi glas podrhtava.
„Nemoj pahuljice to da nam radiš. Izvini!" miluje me svojim prstima po licu, prelazi po ožiljcima, a i dalje me gleda s ljubavlju, ali to ne umanjuje bol u mojim grudima. „Samo mi daj da ti pomognem, tu sam, ali me držiš po strani. Ni jedno od nas dvoje nije bezgriješno, ali daj da međusobno pomažemo jedno drugom. Novčanice su samo papir, bar meni, ali ako će pomoći tebi, Merjem, tvojim roditeljima ne odbijaj me. Zašto da se patiš kad imaš mene? Ne mogu to da svarim, pa krivi me." Zagleda se u moje lice, nijemo čeka da mu odgovorim.
„O Murise.." skoro zaječim i bacim mu se u zagrljaj. „Žao mi je što se osjećaš kao da si tu sa strane, žao mi je." Izgleda da jedno drugo vrijeđamo, a da i ne znamo. „Mislim da je vrijeme da upoznaš Merjem." Kažem tiho i izvlačim se iz njegovog zagrljaja.
„Tako to želim Asja, ali jesi li sigurna?" oprezno pita i kako da ga čovjek ne voli kada uvijek prvo misli na mene, na nju, pa tek onda na sebe.
