Snijeg je prekrio ulice, prekrio auta i krovove kuća. Prekrio je svojom čistoćom svu prljavštinu, ali sunce će otkriti sve sa prvim zrakama. Tako je i kod čovjeka, može se obući u najskuplje odijelo, koračati u najskupljim cipelama, ali kad sve svuče sa sebe ostaje ono što jeste. Da l' čovjek ili nečovjek.
Uvijek sam volio puste noći pokrivene snijegom da koračam ulicama do sitnih sati, a danas nakon deset godina u zatvoru mrzim to. Mrzim zimu i sve na šta me podsjeća.
Osjećam pogled advokatice na sebi još od kako sam izašao iz jeftinog lokala i pošao nazad niz ulicu kojom smo došli.
Vrijeme sastanka se bliži, vrijeme da zakoračim u život hadžije i opravdam nadimak koji mi je nadjenut.
Temperatura je sigurno oko nule jer mi snijeg ne škripi pod nogama. Uvlačim ruke u trenerku koju mi je advokatica kupila, dobro je pretpostavila da mi moja neće odgovarati. Hladan zrak šiba me po obrazima i potpuno uživam u njegovoj oštrini. Ustvari, već počinjem da uživam u slobodi. Zamalo se sam sebi ne nasmijem kad ugledam crni pasat zatamnjenih stakala, parkiran uz rub trotoara. Ne moram ni da se zapitam, niti razmišljam već koračam preko ulice sigurnim, odmjerenim koracima, bez žurbe se približavam, a na sam korak od auta zadnja vrata se otvore i unutra je čovjek kojeg nisam vidio, ne samo deset godina, nego više od polovine svog života.
Cigarilos mu svijetli zarobljen u ruci, otpuhuje dim prema nebu i pogleda me kad zastanem.
„Pa gdje si ti Murise?" isti onaj hrapavi glas kakvog se sjećam skotrlja mu riječi sa usana.
Osmjehnem se na njegovo pitanje i samo podignem obrvu, a za uzvrat mi klimne glavom.
„Spreman?" pita i povuče još jedan dim svog cigarilosa.
„Spremniji ne mogu biti." Konačno progovorim, a oči mu se zalijepe za moje.
„Zvučiš drugačije, izgledaš drugačije, mnogo si se promijenio sinko." Zakleo bih se da čujem tugu u njegovom glasu.
„Nemoj mi postati sada sentimentalan Vedrane, nikad ti nije stajalo, a za razliku od mene ti si potpuno isti kakvog se i sjećam.". Oči mu potamne na moje riječi, ali ne kaže ništa već klizne dublje u auto da mi napravi mjesta. Ne razmišljam, pratim ga istog trena i ulazim u toplu unutrašnjost auta.
Dva grmalja su na prednjim sjedalima i ne osvrnuše se kad Vedran naredi da krenemo. Put do Sarajeva nije dug, ali tišina u autu ga je učinila beskonačnim, a onda sam progovorio od muke.
„Kako mi je stara?" svrnem pogled prema prozoru i gledam kako jurimo ulicama ne razaznajući pored čega prolazimo od brzine kojom se krećemo.
„Kako može biti žena koja je jednog sina zakopala dva metra pod zemlju, a drugog joj zatvorili na deset godina?" Uzvrati mi pitanjem, pa stisnem dlanove u pesnice odjednom bijesan.
„Služi li je zdravlje?" škripim vilicom i trzam vratom dok se mučim pitanjem.
„Vidjet ćeš i sam..." uzvraća tonom kojim poručuje da je ta tema završena.
Ni smirio se nisam, a već gledam u svjetla moga grada. Grada koji me je zaboravio, ali voljan sam ga podsjetiti da sam se vratio, da sam odrastao, da sam sad velik kao on.
Otpjevao je Kemal Monteno pjesmu o mom Sarajevu, o ljubavi velikoj, vjerovao sam da će ovaj dječak rasti sretan u svom gradu, da će ga sanjati ma gdje koraknuo. Danas sam grade velik ispod tvog neba gdje sam sanjao, ali više ne sanjam, snovi su za dječake, za ljude čistih duša, ja sam tu Grade da vladam tobom.
„Gdje smo?" iako prepoznajem obrise Alipašinog naselja.
„Pred tvojim stanom." Vedran uzvrati.
