Stojim vani naslonjen na auto i posmatram pahulje kako se kovitlaju u zraku dok čekam Asju da se konačno pojavi. S razlogom sam je ignorisao, osjetio sam njenu nelagodu svake sekunde. Tok mojih misli prekide otvaranje vrata Mocarta i glasna škripa guma iz mojih leđa. Trznem se i osvrnem, a dobro poznato lice obrati mi se iz crnog Mercedesa. "Đes' Mura?" Cerekom proprati riječi i otpuhuje dim cigarete.
"Čujem vratio se, pa ja došo da se uvjerim jel' baš kak' se priča." Ne mičem se, gledam ga hladno iako pratim kompletnu okolinu, a on odluči i izaći. "Vid' nešto, da ti Paja kaže."
Obiđe moje auto i stane ispred mene. Odgurnem se i stanem u punoj visini naspram njega. I dalje je škrgljavi dječak, nije se promijenio niti malo za razliku šta je deset godina zatvora učinilo meni.
"Ja kad kažem da se u ovoj čaršiji diše onda se diše, a ako odlučim da ne dišu, onda i ne dišu." Klošar kakav je oduvijek bio nastavlja mlatiti praznu slamu.
"E pa Paja, drži se ti čaršije. Za više i nisi." Kako izgovorim te riječi tako se mali Paja upali k'o šibica i pođe prseći se da mi se unosi, ali sve što mogu jeste da se osmjehnem.
"Slušaj me sad životinjo ubio si mi brata i misliš da se možeš tek tako šepuriti Saraj'vom?" Puhće kao da je trčao maraton."Neću ti dati mira ubico!!" Sikti poput pičkice ispred mene.
"Tvoj brat je ubio mog brata, zar ste stvarno mislili da ću pustiti da se zakon bavi tvojim bratom?" Nasmijem se grleno. "Haj ti Paja za svojim poslom i ne staj mi na žulj." Okrenem mu leđa.
"Ti si na moj već stao!" Drekne. "Kakav otac takav sin - očito!" Doda i razbjesni me istog trena. Okrenem se takvom silinom i istog trena kako ga prikucam za auto tako se oko mene stvore četiri gorile. Pustim govno i otresem ruke kao da otresam prašinu dok Paja kašlje i odlazi, a zatim se još jednom okrene i doda. "Vidim i svoju si kurvu pronašao." zbuni me, pa se okrenem, a Asja stoji pred vratima Mocarta. Djelovalo mi je kao da je poznaje, ali njen strah u očima me moli da se ujedem za jezik i samo joj klimnem da mi priđe.
Sačekam da Paja nestane niz ulicu, skupa sa nizom auta koja su ga pratila. Bez riječi pokažem Asji da uđe u auto, a ona ustukne, podignem obrvu upitno. Stvarno nemam živaca sad se s njom natezati.
"Ili ulaziš ili odlaziš. Tvoj izbor." Kažem nakon što me nastavi gledati, obiđem auto i sjednem istog trena ga paleći. Motor zavibrira i ubacujem u brzinu čim shvatim da su suvozačka vrata i dalje zatvorena. Pa medena tvoj propust- pomislim i krenem, a u pokretu se vrata otvore i Asja uskoči unutra. Ne gleda me, luta divlje očima po autu, a zatim grabi pojas da se veže. Za malo se nasmijem, ali jednostavno se uključim na cestu.
Poput uključenog prekidača mozak mi napravi kratak spoj, milion slika mi se izreda pred očima i prije nego se u milisekundi povratim u sjećanju mi ostane jedna crna kosa, duga i sjajna poput grive, jedne vesele oči i osmjeh za koji bih ubio, a kao preslika moj brat. Jedino sjećanje prije nego je izdahnuo s riječima „Živi brate!"
Stegnem volan snažno i nagazim po gasu, vidim crveno i ne sjećam se kako sam se našao na parkingu hotela „El shidi". Vriska i teško disanje ošamare me i vrate u stvarnost.
„Ti bolesni gade!!" vrištala je sa suvozačkog sjedišta i trzajući pojas u pokušaju da ga otkopča. Ali je bila previše uzrujana da bi u tome i uspjela, pa se jednostavno nagnula na sjedište i disala toliko snažno jedva dolazeći do daha. „Ti si lud, ti si stvarno lud.." zajecala je pa sam je pogledao.
Poput mrtvaca zurio sam u nju, njeno lice i suze koje su se slijevale preko ožiljaka na njenom licu. „Šta ti se desilo sa licem?" upitao sam i usudio se podići ruku da je dotaknem po obrazu, ali je brzo okrenula glavu prema prozoru i šmrknula. „Odgovori mi." Tiho sam je potaknuo.
