„Dobar dan, moje ime je Asja, ja sam vaša higijeničarka." Razgovaram sa sopstvenim odrazom u ogledalu i dođe mi da se rasplačem.
„Budalo!" Šmrcnem nevidljive suze. Baš kad sam život dovela koliko toliko pod kontrolu, desilo se nešto što nikako nisam očekivala. Ponovo se zagledam u ogledalo i primaknem se bliže. Svaki moj ožiljak vrišti 'RUŽNA!', oči mi se pune suzama i sklapam ih, puštam slanu vodu da mi klizi po neravninama mojih obraza.
Odavno sam odustala od plastične operacije, nakon što su mi iznijeli sve rizike. Tkivo mi je previše oštećeno i to ne bi bila rutinska operacija. Lijeva strana je više oštećena od desne, zato već četri godine nosim kose šiške kako bih prekrila lijevu stranu lica.
Tužna je moja sudbina, pomalo surova, kao što sam prokockala priliku da imam najboljeg momka u gradu, bacila sam se u kandže nemilosrdnog siledžije, samo zato što je ON ubica, a danas nakon cijele decenije kajem se što i sama nisam postala ubica, već sam nastavila da trpim i šutim.
Muris je na slobodi, sudbina se igra, pa on je moj novi gazda, ali najžalosnije od svega-on me se ne sjeća...
Kako bi i mogao, pljunem na sopstveni odraz u ogledalu i rasplačem se kao malo dijete, prevrnem ključ u vratima i kliznem niz zid do hladnih pločica.
Nekada sam bila lijepa, najljepša i bila sam toga svjesna, moja crna kosa poput konjske grive sjajna, padala je do polovine mojih leđa. Nije bilo muškarca čiji uzdah nisam izmamila.
Danas sam samo ljuštura djevojke koja sam nekad bila, kratko ošišanog paža sa kosim šiškama, vječito zakopčana do grla i skrećući pogled na drugu stranu. Da sam barem uvijek skretala pogled, ne bi me zadesile sve nevolje u životu.
Ali ne, morala sam da budem ambiciozna, pomalo bahata i narcisoidna. Pogle gdje me to odvelo, pa bježim i krijem se u gradu zbog stida. Da si Lanči bila pametnija, da si bar...
Moje pravo ime je Lana, nakon što sam pobjegla sa svojom kćerkom promijenila sam ime i prezime, a sad se kajem što sam to učinila, jer on me nije prepoznao, ničim ga ne mogu potaknuti da sam ja Lana Mehmedić. Ona ista Lana sa kojom je on jednom popio kafu, jednom prije one kobne noći kad je postao ubica...
Možda je i tako bolje. Rukama žustro obrišem suze sa lica i podignem se na noge. Ta Lana je svakako umrla, umrla je onog dana kada je rekla DA pred matičarkom u Novom Sarajevu. Umrla je istog trena kad je postala žena Maida Delića.
Lana Delić umirala je šest godina u 'sretnom' braku, sve dok jedne večeri na čistu miru, prije četri godine nisam izbačena kroz prozor, sa stomakom do zuba. Pijani Maid došao je kući i razbijao sve što je stigao, a ja nisam bila izuzetak.
Jedva sam izvukla živu glavu.
Umijem se ledenom vodom, jer me to sjećanje dovodi do ruba mučnine i nesvjestice. Te večeri sam i umrla zvanično...
Rodila se nova ja, rodila se Asja Medunjanin.
„Mama." Sa druge strane vrata začuje se glasić moje Merjem, a zatim i lupkanje prstićima.
„Dolazim zlato!" oglasim se i brzo se ponovo umijem hladnom vodom, a kad se pogledam u ogledalu shvatim da izgledam užasno. Oči crvene i natečene, a ožiljci izraženiji nego inače. „Jebi ga!"
Izdahnem, rukama razbarušim kosu, šiške navučem što više na oči i otključam vrata, a Merjem me dočeka i diže glavu.
„Mama, moja epa mama." Podigne ruke da je uzmem u naručje i ja to učinim.
„Ljepotice moja!" Cmoknem je u obraščić i pođem s njom prema zvuku kuckanja tanjira u kuhinji. „Šta ti radi nana?" pitam je čim uđemo u kuhinju. Majka me pogleda i istog trena osmjeh joj izblijedi kada me pogleda.
