Većina ljudi ne vjeruje u sudbinu, ne nada se i ne sanja. Ja nikad nisam bio kao većina. Vjerujem da je ono što nam je sudbinski namjenjeno da će nas to i snaći. Možda možemo ponešto izbjeći, ali će nas opet vremenom stići.
Ja nikad nisam bježao od sudbine, pa tako ne namjeravam ni u novoj strani života.
Već pola sata sam spreman i čekam Vedrana da me nazove. Nisam volio gada, ipak mi je bio potreban i znao sam da mu je jedna stvar bitna u životu, pa sam siguran da mi neće zabiti nož u leđa.
Stojim pored prozora u spavaćoj sobi čiji je pogled na dvorište i posmatram okolne zgrade. Tek ponegdje svijetli svjetlo, sija kao u džamiji, a veći dio je u potpunom mraku. Pitam se da li su subote u Sarajevu podjednako žive kao prije deset godina, da li raja zna uživati. Ja više raje nemam.
Imam majku, imam Vedrana, imam brata dva metra ispod crne zemlje. Samo kad pomislim na burazera sav se naježim i osim sjećanja koja sam nosio deset godina sad imam još jedno, od juče. Bijeli mermer uzdignut sa bratovim imenom i prezimenom. Duboko u zemlji zakopan je moj buraz, moja duša, a na kamenu urezano stoji 'Ovdje spava voljeni sin i brat'. Ne muž, ne otac, jer sve mu je to oduzeto. Za života ostaje samo sin i brat.
Trznem se na zvuk zvona i odem do vrata, u jednom potezu ih otvorim i mrgodim se na Vedrana.
„Ne moraš dolaziti svaki put na vrata." Mrzovoljno ispalim.
„Vidim, raspoložen si." Vedran mi uzvrati sa cerekom. „Nećeš me pozvati unutra?" Digne obrvu, pa mu uvratim na isti način.
„Neću." Dohvatim kožnu jaknu pored vrata, izvučem ključeve i zalupim vrata za sobom. „Samo želim da nastavim ono što sam započeo u zatvoru."
„Kako želiš." Krenemo prema izlazu.
Za nepunih petnaest minuta stižemo pred visoku staklenu zgradu koja je u potpunom mraku, osim donjeg dijela do kojeg blješti natpis, očito lokola „Mocart"
Kakvo odvratno ime-pomislim kada vozač obavjesti da smo stigli. Ne čekam da mi se vrata otvore, izađem istog trena i podignem pogled prema crveno-žutim slovima, a bas dobuje iza crnih staklenih vrata kafića.
„Sviđa li ti se?" Vedran stane pored mene
„Ne." Odmah kažem „Ali, zar je bitno?"
„Jeste. Tvoje je." Pogledam ga istog trena.
„Šta je bolan moje?" Planem
„Pa Mocart." Nonšalantno kaže i vadi svoje cigarilose iz džepa.
„Koji će mi kurac kafić?" Još ne znam šta me je snašlo.
„Ne pjeni, hajde unutra i sve će ti biti jasnije." Smračim se i ostanem na mjestu, pa se Vedran okrene kad nisam krenuo za njim „Ne ponašaj se kao dječak. Mora neko moja sranja naslijediti."
„Pa si odlučio svoja sranja ostaviti meni?" Vraćam mu njegove riječi. „Nasljedstvo ostavljaš sinu, a prije toga moraš biti otac." Ujedem ga poput zmije, vidim kako skuplja oči i stišće vilicu, ali ne dobijem odgovor već samo njegov odlazak u jebeni Mocart.
Ne preostaje mi ništa drugo već da ga pratim, a kako uđem u lokal tako se prijatno iznenadim unutrašnjošću koja je boje dinje i tamnog drveta. Sve je do te mjere sređeno i uglancano da imam dojam da se ovdje ni ne diše. Jedino mi muzika diže dlake na tijelu i to nesnosno udaranje basom, a osim tog pogled mi uhvati ekipu za stolom u uglu i Vedrana kako im se pridružuje.
„Jebeni kafić!" Mrmljam sebi u bradu i odlučnim koracima idem prema mjestu sastanka. Toliko sam usredotočen na ljude za stolom da i ne primijetim ženu ispred sebe sve dok se zamalo ne sudarim sa njom dok im prilazim.
