Osjećam se dezorijentirano, mrtvo. Oči svom silom pokušavam da otvorim, ali mi ne polazi za rukom i pitam se šta li se dešava. Zašto čujem moju Eminu da plače? Čujem i Vedranov glas, ali su mi tako daleko, kao eho da je u pitanju, njihovi glasovi odzvanjaju i pletu se. Zakleo bih se da je majka ljuta, kroz njene suze riječi izlaze.
"Jedan mi već leži pod zemljom, a zbog tebe bi mogao i drugi. Ti si kriv!" Malo šmrcanja i tišina prije nego Vedran progovori smireno i sa nekom emocijom u glasu. Namrštio bih se, ali moje tijelo izgleda ne haje.
"Emina biće dobro, metak ga je samo okrznuo, ali ti moraš da se smiriš. Ne izgledaš dobro." Odjednom sve slike mi se vrate i znam zašto sam u bolnici.
Nakon što sam ostavio Asju u njenoj ulici, iza kuće, kao da sam imao krila poletio sam od momenta kada je izustila da je vrijeme da upoznam Merjem. Čekao sam strpljiv, uživao u Asji, ali potajno želio tu malenu djevojčicu upoznati. Konačno je došao taj dan, mislio sam, zaboravljajući na svoj oprez koji sam sa sobom nosio. Pustio sam se i to me odvelo pravo u bolnički krevet. Krivica me ujeda jer moja majka pati, zaista joj ne treba još jedna bol za života.
Još uvijek mrtvog tijela, ali tutnjajućih misli premotavam film. Bio sam toliko zanesen i otišao sam pravo u stan. Melini i Vedadu pustio sam po poruku da se nađemo kod mene te da je situacija hitna. Oboje su došli istovremeno i to potpuno izbezumljeni, a kada sam im rekao razlog Melina me je htjela udariti. Doslovno. Bacila je jastuk na mene, zatim ustala i bila spremna na borbu. Šta ću, moja advokatica je vatrena djevojka. Odbranio sam se riječima da nemam pojma šta da radim. Dok je Melina razmišljala gdje da vodim Asju i Merjem, Vedad je samo odrezao da budem to što jesam i da nema šanse da mala ne padne na mene. Kako da ne, reci to mom stomaku koji prijeti da izbaci svu hranu od treme. Prepucavajući se s njima skoro pola dana, složili smo se da ne trebam praviti pompu oko svega i odlučili smo se skoknuti do Mocarta da ubijem još koji sat. Iza Melininih leđa bockao sam Vedada rukom i udarao ramenom, što je bila greška sada znam, jer dok smo izlazili iz stana brundala je ispod glasa nazivajući nas nezrelim dječacima i prva izašla. Pratili smo je u stopu, a kada smo obojica udarili u Melinina leđa smrkao sam se na Vedada i podigao pogled, a ispred Meline stajao je Paja sa četom gorila oko sebe koji su bez imalo straha i ne skrivajući držali pištolje u rukama. Ni zaustio nisam, a prvi metak je opalio, poletio sam da Melinu sklonim iza svog tijela, ali već je padala i prije nego sam je gurnuo za svoja leđa.
Ne! Ne! Ne!
Vrištao mi je um i potpuno bijesan zaletio sam se na malog Paju i zgrabio za vrat. Njegov zlobni smijeh urezan mi je u umu još uvijek dok bijesno urlam u njegovu facu, kada me nešto pakleno toplo pogodi u vrat i rukom se uhvatim na mjestu koje mi obliva toplina, a kada pogledam ruku crvena je od moje krvi. Koljena mi popuštaju, padam na tlo i čujem zlobni smijeh dok Paja odlazi s riječima: "Ostavite džukele da umru polako."
"Aaaaassgh!!!!" Urlam i odjednom shvatam da gledam u bijeli plafon, abnormalna bol razvaljuje mi lobanju, a prsti mi se konačno pokreću i stišću bolničke plahte pod sobom.
"Murise! O, Bože Murise!!" majkin panični glas prekine moju dreku, moj bol koji ječi iz mene. "Zovi doktora!" Nekom govori i nadnosi se nad moje lice. "Sine moj boli li te, o mili moj, probudio si mi se." Sklapam oči da ne gledam njeno podbuhlo lice i krvave oči. Pokušavam progovoriti, ali samo nerazgovjetno mrmljanje izlazi iz mojih usta.
Nakon milion pokušaja i gutanja, čini mi se, sopstvene krvi u ustima progovorim. "Me-lina..." Jebote čak i pričati mi zadaje bol. "Kako je moja advok-katica?" S naporom izgovorim.
"Dobro je, tu je i ona, kao i momak koji vas je oboje dovukao u bolnici." Majka stišće usne i miluje mi obraze. Ne mogu da joj kažem da me čak i taj topli majčin dodir boli. Lakše mi je od pomisli da je Melina dobro, pa čak uspijem i udahnuti zrak bez da mi milion komadića stakla ide niz grlo.
