Nekada imam osjećaj da se danima nisam pomaknula s mjesta, kao da sam od dana kada sam se vratila iz bolnice zaledila vrijeme. Svaki put kada sjednem na škripavu stolicu pored prozora, a činila sam to stalno, jedino što sam mogla jeste da zurim u malenu bašticu. Proljetno cvijeće probilo se kroz zaostali snijeg, zatim se i snijeg otopio i proljeće ga odnijelo sa sobom gosteći se s ljetom, prije nego mu je prepustilo vladavinu. Mjeseci su prošli od kako nisam vidjela Murisa. Vedad bi s vremena na vrijeme poslao poneku poruku kojom nije otkrivao mnogo, ali bilo mi je dovoljno da znam da je on dobro. Onog dana kada sam izustila zbogom za sobom sam u onoj bolničkoj sobi ostavila svoje srce. Izašla sam potpuno prazna i ledena. Ne znam kako sam izgledala, ali se sjećam da je Vedad skočio sa stolice i zagledao mi se u oči, koje su za čudo bile suhe. Nisam pustila ni jednu suzu kada sam izašla. Nešto u meni je umrlo. Ako sam mislila da sam umrla kao Lana, sada sam sigurna da i Asja umire. Osmjehnula sam se Vedadu, stisnula Melininu ruku koju mi je pružila i otišla niz sivi hodnik prema izlazu.
Čak se ne sjećam ni kako sam došla kući, ali se sjećam majčinog uzdaha kada me je ugledala. Otišla sam pravo u sobu, legla na krevet i dugo, dugo samo gledala u Merjem dok spava. Nisam mogla da spavam, da jedem, a taj trend me i sada držao. Nije pomoglo ni što se na mom računu ubrzo našlo sasvim dovoljno novca da otplatimo sve naše dugove. Nisam ništa osjećala dok sam čitala izvod iz banke, spremila sam se, podigla novac i donijela ga kući, te predala ocu. Završila sam sa misijom da spasim ono malo časti što mi je ostalo. Nisam više radila ni u fabrici, nije kao da sam dala otkaz, jednostavno sam prestala odlaziti na posao, a niko nije ni zvao. Ne znam šta se desilo sa mojim osjećanjima, ali me nije boljelo više ništa, iako sam fizički kopnila. Moja Merjem spremala se ove godine za upis u predškolsko, bila je to jedina radost svih ovih mjeseci. Naslonim ruku na naslon stolice, a zatim glavu na ruku i gledam i dalje u baštu kada se Merjem pojavi u svojoj crvenoj haljinici sa lutkom u ruci. Razgovarala je sa njom i okretala se u krug kada se pored ograde zaustavio crni džip. Mahinalno sam ga povukla pogledom i vratila pogled na moju Merjem, a perifernim vidom vidjela sam da se vrata džipa otvaraju i oči su mi same poletile u tom pravcu. Srce mi je jače zalupalo, kao da je odjednom oživjelo, tijelo mi se pokrene i brzo otvorim prozor, a zatim skoro vrisnem na Merjem. "Merjem! Uđi dušo u kuću." Pogledam prema čovjeku koji pogled nije skidao sa moje malene. "Ulazi!" Dreknem i prepadnem je. Počne plakati, ali ide prema vratima i odahnem kada začujem da se vrata otvaraju, pa zatvaraju za njom. Zurim u tog čovjeka koji se usudio doći, bez pardona gledao je u mom pravcu i poslao jedan jezivi osmjeh, onaj koji me je plašio.
Maid Delić gledao me krvnički.
Nije ličio na sebe, bio je još veći nego što ga pamtim. Sada je imao i dugačku bradu koja mu je padala na prsa, ali oči su mu bile jednako jezive kao nekada. Pokrenem se s nekom hladnoćom i projurim kroz kuću, zatim vani i zaustavim se pred ogradom.
"Šta ti radiš ovdje?" Gleda me nekako dugo i emociju s njegovog lica ne mogu da pročitam.
"Doš'o sam da mi halališ." Šokiram se na njegove riječi. "U ime Allaha, halali mi što sam dig'o ruku na tebe. Po islamu nije to zabranjeno, ali sam shvatio u proteklu godinu da sam ti učinio nažao." Potpuno sam zbunjena i na rubu sam da se nasmijem.
"Šta si ti sada, neki vjerski fanatik odjednom?" Gledam i dalje u ovo zlo od čovjeka, ničim me ne može uvjeriti da se promijenio, oči ga odaju.
"Estagfirula ženo. Pronaš'o sam svoj put, Allahov put i sve što želim je da živim po Njegovim zakonima." Sada već postaje jezivo, pa dignem ruku da zaustavim ovu propovjed ili vaz po islamski.
"Ne znam kako neko kao ti može pronaći put, ali to me se ne tiče. Zanima me zašto si pred mojom kućom?" Odrežem ledeno.
"Prvo da mi daš svoj halal, pa dozvoliš da naša kćerka ima i oca." Krv mi je momentalno proključala.
