»Ne tiče te se moj život!

13.7K 836 159
                                    

Ava P.O.V





Okrenula sam mu leđa i izvadila blok za crtanje. Naglo me je trznuo njegov vreli dah na vratu.

"Hej."

Odskočila sam sa stolice i ljutito se okrenula prema njemu.

"Šta je bilo?", upitao je, cereći  se.

"Šta je ovo?", upitala sam.

"Šta?", upitao je, podižući obrvu.

"Ako se ne sjećaš prije minutu si me gotovo nazvao 'uhodom'. Zašto onda sada razgovaraš sa mnom?"

Široko se nasmiješio, odavajući svoj savršeni osmijeh. "Jer mi je dosadno."

"I onda sam ti ja zanimacija protiv dosade?"

"Pa da", rekao je, slijezući ramenima.  "Zašto da ne?"

Odmahnula sam glavom i ponovo mu okrenula leđa.

Vrata učionice su se otvorila i ušla je visoka, tamnoputa žena, profesorica Arthur.

"Pa vidim da se ovdje ništa nije promijenilo", rekla je, smiješeći se te pogledala u mene, "osim što imamo novog člana."

Svo sedmero, koliko nas je bilo u učionici, se okrenulo prema meni te sam osjetila kako mi obrazi gore. "Hoćeš li nam se predstaviti?"

Klimnula sam glavom i nakašljala se. "Ja sam Ava Rosvelt. Većinu slobodnog vremena posvećujem crtanju, tako da se ovo činio kao idealan predmet za mene. I sada sam tu."

Profesorica Arthur mi se široko nasmiješila. "Dušo, nadam se da će ti se svidjeti ovdje."

"I ja isto", odgovorila sam tiho.

Pokazala mi je da mogu sjesti, a zatim je nastavila: "Za prvi čas, svi ćemo da nacrtamo crtež sa temom kako smo proveli raspust. Znači sve simbole, znakove možda samo vama poznate...šta god. U redu?", rekla je,  razgledajući po razredu.

Svi su klimnuli glavom u znak potvrde i uzeli olovke u ruke. Okrenula sam se prema Zaynu i vidjela kako se naslonio na stolicu dok je blok za crtanje spustio na koljena. Mišići na rukama su mu se napinjali sa njegovim pomjeranjem olovke po papiru.

"Je li sve u redu?", najednom me je trznuo glas ispred mene. Tamo je stajala profesorica Arthur.

"Ovaj", mucala sam, "ne znam šta da crtam", stidljivo sam se nasmiješila.

"Sve ono što si ti osjećala na raspustu i šta ti se događalo. Uzmi olovku u ruke i ona će ti sama pokazati šta trebaš", rekla je tiho i odšetala do plavokose djevojke u prvoj klupi.

Uzela sam olovku u ruku i ona je sama počela.

Sve ono što sam osjećala čitavu prokletu godinu, sve ono što sam proživjela, sve što me je izjedalo, moj život općenito...

"Djeco imamo još deset minuta do kraja časa. Sada neka svako od vas  ustane sa svojim radom pred razred i opiše nam svoju sliku", rekla je profesorica Arthur i pokazala djevojci iz prve klupe da ustane.

Okrenula nam je svoj crtež. Na crtežu se jasno vidjelo nasmijano lice djevojke koja trči gradom. U rukama ima velike kese, a iza nje sve je u veselim bojama- zeleno, žuto, crveno.

"Letnji raspust sam provela kod svojih roditelja u New Yorku.  Svaki dan sam uživala i išla u kupovinu."

Profesorica Arthur se nasmiješila. "Mislim da bi se to i meni svidjelo", prokomentarisala je. "Zayn, izađi ti."

Začula sam škripu stolice iza sebe te je Zayn izašao pred razred. Iskreno rečeno za njegov crtež sam se jedino  i interesovala.

Okrenuo ga je prema nama. Svi smo ostali zabezeknuti. Kao da sam gledala u sliku slikanu fotoaparatom, a ne crtež nekog učenika.

Jedna noćWhere stories live. Discover now