Jedna noć

»Tajno mjesto.

Ava P.O.V

Stajala sam žmureći, ali ništa se nije događalo. Malkice sam otvorila oči te vidjela Zayna koji je sanjivo gledao u moje usne. Najednom je kao opečen poskočio na noge. Razgledao je nekoliko puta oko sebe, a zatim ponovo usmjerio pogled na mene.

Pružio mi je ruku. Polahko sam je prihvatila te ustala na noge.

Zayn je očima prelazio svuda po čitaonici, osim po meni.

"Jesi li dobro?", nakasljao se.

Srce mi je snažno tuklo. Pokušala sam duboko disati kako bih se makar malo smirila.

"Aha." Klimnula sam glavom.

"Šta se desilo?", pogledao je u mene kada sam sjela na stolicu.

"Ne znam", rekla sam slijezući ramenima. Odmah sam se prisjetila muškarca u crnom. "Mislila sam da si ti."

"Ja?", namrštio se.

"Da", klimnula sam glavom i uhvatila ga za ruku. "Molim te Zayn, ako si ono bio ti, reci mi to. Shvatit ću da je šala, da si se samo zezao..."

"Nisam", tužno je odmahnuo glavom. Obuhvatio mi je obje ruke svojim prstima. "A sad se smiri i reci mi šta se tačno dogodilo?"

"Sve se desilo u nekoliko sekundi", namrštila sam se. "Došla sam ovdje i nikoga nije bilo. Dok..."

"Dok šta?"

"Najednom se netko pojavio. Muškarac ili žena, ne znam", uzdahnula sam. "Glasno se smijao i išao prema meni. Tada sam zatvorila oči i slijedeće čega se sjećam jesi ti",  pogledala sam u njegove oči. "Taj netko me je htio povrijediti, a sve se desilo u svega nekoliko sekundi. Ne znam ni kako ti nisi vidio..."

Najednom sam kao oparena shvatila u kojem smjeru mi je išla misao. Odskočila sam sa stolice i odmaknula se od njega. "Ti znaš tko je to bio?"

Pogledao me je razgoracenih očiju. "Ne, ne znam."

"Lažeš Zayn!" Uperila sam prst u njega. "Došao si svega minutu nakon što je taj netko stajao meni iza leđa. Morao si ga vidjeti!", protestirala sam

Njegovo lice odjednom je poprimilo zabrinuti izraz. "Kunem ti se da nisam!" Raširio je ruke. "Zašto bih ti lagao? Što bih ja imao od toga?"

Uzdahnula sam, a riječ mi je stajala na vrh jezika. Ne, dovraga. Upravu je. Nema smisla. Šta bi on uopšte imao od toga?

Opustila sam ramena i ponovo sjela na stolicu. "Ne znam više šta da radim", promrmljala sam.

"Već ti se ovo događalo?", upitao je zategnutim glasom. "Da te netko prepada i prati?" Učinilo mi se da ga taj zaključak ne veseli.

"Ne", brzo sam odmahnula glavom. Zašto zabada nos gdje mu nije mjesto? I ovo je previše što zna o meni. Uzela sam jaknu koja je stajala na podu i torbu u ruke. "Trebala bih sada ići."

"U redu." Klimnuo je glavom. "Ja ću te odvesti."

"Ne", odmahnula sam glavom. "Mogu i sama, hvala."

Pogledala sam ga još jedanput i krenula prema vratima. Osjetila sam njegove korake iza sebe. Najednom, njegovi prsti su obuhvatili moju ruku i zaustavili me. "Ne namjeravam te pustiti samu da ideš. Pogotovo ne nakon ovoga što se dogodilo."

Uzdahnula sam i nastavila hodati. "Stvarno se moraš praviti tako zaštitnicki nastrojen?"

Kako sam i očekivala, njegova je namrštenost popustila i prerasla u lagani smiješak. "Da. Trebam."