»Zašto ponovo ne bismo letjeli?

13.3K 761 160
                                    

Ava P.O.V



Penjala sam se uz stepenice. Na kraju hodnika, prošla sam pored još jednih vrata, spavaće sobe mojih roditelja. Ugledala sam svoju sobu. Odškrinula sam vrata i ušetala u nju. Ispustila sam torbu iz ruke, te legla na krevet. Tek tada shvatila sam da sam sve ovo vrijeme susprezala dah.

Poznati miris dopro je do mojih nosnica. Sjetila sam se. On na mojem krevetu. Jastuku. Uzela sam ga u ruke i lice zagnjurila u njega. Poznata toplina kao i maloprije poče da se širi mojim tijelom. Maleni smiješak izvi kut mojih usana i shvatih kako mi se nakon dugo vremena taj osjećaj topline počinje dopadati. Kao da je baš ono bilo mjesto za utočište od svih mojih problema.

"Nikada nisam vjerovao u to da od samo nečije blizine možeš osjećati kao da ti se milijun bodeža zabada u kožu."

Njegove riječi i dalje su mi odzvanjale mislima i nisam ih mogla izbaciti iz glave.

"Nikada nisam vjerovao u to da od samo nečije blizine možeš osjećati kao da ti se milijun bodeža zabada u kožu."

Ja vjerujem Zayn. Jer... i ja sam isto to osjetila.




....










Kada sam se probudila u ponedjeljak ujutru u kući nikoga nije bilo. U kuhinji sam našla poruku na stolu.

"Dušo, tata i ja smo hitno morali otići do tvoje tete izvan Londona. Nadamo se da ćemo stići do večeras. Tu su ti pare za užinu, a u frižideru imaš večeru za večeras.

Volimo te. Mama i tata."

Još uvijek u pidžami, stavila sam vrč sa vodom za čaj na pečnicu, te uzela svesku iz historije da ponovim za čas.

Nakon što sam popila čaj, te pojela nekoliko keksića koje mi je majka ostavila na tanjiru, odšetala sam do sobe. Sa toaletnog stolca uzela sam običnu sivu majicu, te obične plave farmerke. Oprala sam zube, te na ruke namazala malo kreme. Uzela sam torbu sa stolice, te se pogledala u zrcalo.

Ovaj put, u zrcalu nisam vidjela djevojku koja je preplakala čitavu godinu dana. Nisam čak ni vidjela djevojku koja je uvijek bila nesigurna u sebe i koja je sramežljivo posmatrala svijet oko sebe.

Ovaj put vidjela sam djevojku koja je sigurno koračala prema nečemu novom. Nečemu što je duboko u sebi jedva čekala da istraži.



....




Čas historije se privodio kraju, ali Zayn se nije pojavljivao. Sjedila sam sama u zadnjoj klupi. Nekoliko puta netko bi pokucao na vrata. Svaki put moje bi tijelo zadrhtalo od toga, ali se i razočaralo kada bih shvatila da je to netko sasvim nebitan.

Zašto se nije pojavio u školi? Nisam ga čak vidjela ni u kantini. Možda je bolestan? Možda zbog nekih problema nije mogao doći? A možda je jednostavno sa nekom djevojkom. Pretpostavljam da mu to ne bi bilo prvi put.




....





Dok sam teškim korakom koračala ka kući, osjećaj razočarenja kolao je mojim tijelom.

Otključala sam ulazna vrata, te razgledala oko sebe. Nije bilo nikakvih naznaka da su se mama i tata vratili. Uzela sam telefon u ruke, te ih pozvala.

Mama se javila na prvo zvono. "Ava?"

"Hej mama", nasmiješila sam se. "Šta ima? Kako je teta?"

"Tvoja teta Anna je stvarno loše. Stanje joj se samo pogoršava. Tata i ja nikako ne znam kako ćemo ih ostaviti same...", promrmljala je tiho. "Znaš da smo im bili jedina porodica, a Amy i Sarah su sada same."

Jedna noćWhere stories live. Discover now