13 dana u paklu

Dan 9

Krvava i okupana u znoju i suzama, ležala sam na šugavom madracu, sama. Zoel su odveli na kupanje a nakon toga će i mene.

Miš koji se nastanio u rupi negdje u zidu mi je stao lizati nogu jer je po njoj bilo vode."Prokletstvo!" Pokušala sam viknuti ali je u mom stanju to bio šapat. Suze su bile osušene na mome licu. Ničemu se nisam mogla oduprijeti, ne ovakva.

"Vrijeme da se igramo, lutkice" 
Gledao me onim poganim očima. Dlan je naslonio na moje čelo i gurnuo mi glavu. 

"Ovo će možda boljeti, ali siguran sam da ćeš uživati. Pričekaj, da pozovem ostale." Stegnuo je kaiš oko moga vrata. Bila sam kao prljavi, jadni pas koji se ne može braniti sam. Mrzila sam taj osjećaj mučne bespomoćnosti.

Izišao je van i vratio se za koji trenutak sa cijelom ekipom od vražija četiri psihopata. U pohlepnim očima sam im vidjela da jedva čekaju da me se dohvate. Srce.. tuklo je... Više je bilo kao neka mašina nego organ.

Usta su mi se sušila dok su oni oblačili zaštitu na odjeću - hirurška odjela.
Čist znoj me oblio a kroz glavu mi prolijetale slike bijelog svjetla i zvuk bušilice. Naježila sam se.

Nanijeli su mi svjetlo nad lice i promatrali. Dobila sam čudan osjećaj da sam na običnoj operaciji. Udahnula sam i čekala. Znala sam da je ovo neizbježno.

"Kako početi?" rekla je Inaya sa nekom slatkoćom u glasu. "Toliko izbora." Čula sam kako prelazi prstima po metalnim alatima. "Axel? Možda da ti počneš sa.. znaš."
"Oh" zvučao je radosno. "Naravno! Kako sam to mogao zaboraviti." Stao je kod moga lica i pristima počeo milovati moju bradu te silaziti niže i niže. 
tresla sam se kao prut na vjetru. Neugodni čvor u stomaku samo je rastao.

Kad je došao ispod mog pupka bila sam kao žele. Nisam se mogla smiriti. Bila sam na rubu da molim da mi sačuvaju čast ali znam da bi ih to samo podstaklo. Stisnula sam zube i čekala. 

"Ohoho!" Smijao se a zatim počeo snažno šamarati moje noge i tući me u stomak. Jaukala sam i grčila se. Bio je bezdušan i hladnokrvan. Kao da udara u boksačku vreću.

Plakala sam, ogorčena zbog onoga što sam izgubila prije par sati. On je to samo uradio. Samo me uništio. A oni su to gledali i smijali se. Zabavljali su se! A nakon toga su...

Onaj... ne znam kako da ga više nazovem. On nije čovjek. Nije ni žvotinja jer oni nisu u stanju uraditi takvo nešto čovjeku. On je čudovište. To čudovište je završilo svoj prljavi posao a gospoda kolege su nastavile.

"Dobro, ljepotice, vrijeme da nastavimo. Dosta cmizdrenja, nije toliko loše." Adelynn se osmjehnula kroz izdah. "Niti jedan tinjedžer to ne bi uradio bolje, vjeruj mi. Dobro si prošla."

Dobro sam prošla? Da. Radije bih da sam sad mrtva!
Nisam imala daha da im odgovorim. Nikad u životu se nisam osjećala više nečisto.

"Sad mi dodaj taj izum, Garrett."
Nisam znala o čemu se radilo i voljela bih da nikad nisam saznala. 
U sljedećoj minuti na mojoj koži, ispod desne ruke se priljepio užareni metalni štap. Nisam više prepoznavala vlastite vriskove. Nisam ni bila svjesna vrištim li. 

Nesvjestilo mi se. Suze su mi zamaglile oči. Bože, ako si ikad bio tu, sad je vrijeme da se dokažeš! Pomozi mi, preklinjem te! Preklinjem te, gospodaru!

Ponovo sam osjetila oštrice po svome tijelu i vraćale su sjećanje na one prošlog puta. Samo su ovoga puta boljele puno više. Mješavina znoja, suza i krvi me okružila kao u neku čahuru.
Topla tekućina se pomješala s krvlju i stvorila lokvu ispod mene.