13 dana u paklu

Dan 12

Provodeći budna nekoliko sati susrela sam se sa svojim starim neprijateljem - samoćom. Prvo sam šutjela i puštala da vrijeme prolazi pored mene i da me zaobilazi koliko god je to moguće. Tuga i krivnja me nisu popuštale još otkako su ju odvukli u plamen. Pomišljala sam kako bi mi bilo lakše da su mene odveli i spalili me. 

Zatim sam ustajala i hodala u krug lagano, lupala u zidove i vrata te se nadala odgovoru. Činjenica da je još nekoliko djevojaka tu napravilo me odvratno zadovoljnom. Sama pomisao da nisam sama me tješila ali istina je da nisam ni imala nikoga pored sebe. Valovi očaja su nabujali u meni.

Onda sam se smjestila sredinu sobe i pjevušila, pričala... Činila sve da osjetim još nečiju prisutnost. Boljelo me i željela sam da prestane. Tad mi se na um vratila skorašnja ideja, bijeg. Samo u malo drugačijem obliku. Bilo je nemoguće da ja, ovoliko fizički slaba uspijem pobjeći iz zidina koji su me obavili. Ali ja nisam trebala biti na nekom drugom mjestu da bih bila u nekom drugom svijetu.

Legla sam na pod koji me u sekundi zagrlio svojom hladnoćom. I kao da me golicao po vratu, izazvao je trnce. Zatvorila sam umorne i nadbule oči i svijet koji se stvorio oko mene nije bio niti malo bolji od realnosti. Puste ulice pakla su me zvale u svoje ponore.

Ovdje nije bilo nikoga kog sam poznavala i ko mi je želio dobro. Nije bilo osoba do kojih je meni stalo. Samo su se četiri sive sjenke motale iznad moje glave i odsjaj vatre. Zvukovi su se pomješali. Vriskovi i smijeh su se stopili u jeziv jek koji je odzvanjao mojom praznom glavom.

I tako svaki put kad zatvorim oči. 

_________________

Da je Ruslana znala kako joj se kćer osjeća, pojurila bi glavom bez obzira prema napuštenoj građevini usred šume. Naprotiv, ona se okrenula i krenula nazad kući zajedno sa Amandom.

"Misliš li da je to to?" Upitala ju je tiho iako su već bile kilometrima udaljene od tog mjesta.
Amanda je klimnula glavom zaokruživši mjesto na karti crvenim markerom. "Mhm. Sve smo ostalo pogledali. Ne budu li tu, van grada i gradskog okružja su."

Amanda je izvadila svoj mobitel i utipkala broj jednog od policajaca istražitelja koji su im pomagali prekopati mjesta u krugu od 100 kilometara. Kad su tog jutra objavljeni podatci i molba za pomoć, mnogi volonteri su se pridružili potrazi.

Ruslana je umorno zijevnula. "Možda sam trebala ostati gore. Za svaki slučaj."
"Molim te." Amanda je prevrnula očima. Jedino što si ti trebala je prespavati koji sat." Stavila je slušalicu na uho. "Halo. Da, ja sam gospodine Jones. Zapravo, pronašli smo jedno mjesto za koje smo poprilično sigurne da bi se mogle nalaziti. Tu smo na 501, u blizini rijeke James. Dobro, vidimo se tamo."

Spustila je mobitel na krilo i stavila kartu na zadnje sjedište. "Idi prema ulazu u Glasgow. Tamo nas čekaju četiri ekipe. S njima i specijalcima ćemo krenuti prema curama." Ako su ondje.

Ruslana je uzdahnula. "Zašto sam toliko nervozna?" Sklonula je jednu ruku sa volana i obrisala dlan od farmerke.
"Morat ćeš odspavati par sati prije polaska." Amanda je pogledala prema cesti. "Stani su pored i dopusti mi da vozim. Ti možeš spavati neko vrijeme dok ne dođemo. Vjeruj mi,  ne želiš da te kćerka vidi u takvom stanju."

  Ruslana ju je poslušala pa su se zamijenile mjesta. Naslonula je glavu nazad kad su nastavile put. Nije znala šta očekivati kad ju... ako ju nađu. Često se prisjećala kako je izgledala njena kćer posljednji put kad ju je vidjela. Pomišljala je kako ju možda više nikad neće vidjeti i kako treba dobro zapamtiti te trenutke provedene s njom, jer ih više nikad ponovno neće biti.

Nije ni primjetila da ponovno plače dok nje osjetila suzu koja se slijevala niz njen vrat. Obrisala ju je nadlanicom i zatvorila oči. Mora biti spremna.

Nakon par sati vožnje stigle su u Glasgow. Policija pojedinih okružnih gradova i naselja te volonteri i FBI su ih dočekali odmah na ulazu u grad. 
Amanda je parkirala auto i izišla van ostavljajući Ruslanu ubijenu od sna u autu.

"Idemo ljudi. Za pola sata trebamo se pokrenuti. Treba nam plan!"

___________________________

Donijeli su mi hranu prije par minuta ali su me također istukli dovoljno da izgubim apetit. Čvrsto sam se držala za stomak dok sam ležala na boku u čošku sobe. Prokašljala sam i pokušala se podići ali nije išlo. Okrenula sam se na stomak i dopuzala do hljeba. Strpala sam u usta malo komadić i zalila ga vodom.

Dobila sam duplo manje hljeba nego dok je Zoel bila tu. Hh baš vode računa o tome.
Nekako sam sažvakala i progutala onaj komadić osjećajući kako mi para grlo. Nakašljala sam se i napila se još malo vode.

"Prokletnici." Progovorila sam uzimajući još jedan komadić. Polako sam ga sažvakala i progutala ovaj put bez vode što je išlo mnogo teže i gore palo mom grlu.
Prevrnula sam se na leđa i odgurnula plastičnu posudu od sebe. Buljila sam u strop oštećen vlagom, crn i prekriven flekama.

Razmišljala sam o mami. Pitala sam se šta ona sad radi? Traži li me? Je li se možda prestrašila i vratila se nazad u Rusiju?
Nisam bila sigurna za odgovore ali sam bila sigurna da ju više nikad neću vidjeti. Odlučila sam si okončati život jer me ovo izluđuje. Posvetila sam dovoljno vremena razmišljajući o tome da bih na kraju bila ovako sigurna.

Za sljedeće mučenje, potrudit ću se da oštrica prereže moje vene. Neće me moći spasiti, nadam se. Ako to ne uspije, potrudit ću se da ih dovoljno naljutim da budu sretni kad me ubiju.

Odjednom se u hodniku počela stvarati ogroma buka i glama. Raspoznavala sam njihove pogane glasove. Svađali su se oko nečega. Bili se daleko od ove sobe ali ipak sam ih čula. Tek nekoliko riječi. Čula sam lupanje vrata, vrisak i... pucanj.
Šta se dešava?

________________________________________