13 dana u paklu

Dan 11

Trideset djevojaka, mršavih i bolesnih stajalo uz hladni zid na hodniku. Na očima su im bili povezi baš kao i na  šakama. Držale su se toliko blizu da mu se ponekad činilo da ih par nedostaje pa je morao ponovno prebrojavati. Nije razumio zašto i nije razumio kako ali njihova bol mu je donosila zadovoljstvo. Osjećao se moćno i posebno.

Pogledao je njihova slabašna tijela i osjetio trnce. Zamislio je kako ih ližu plameni jezici i ubijaju ono što on nije uspio predhodne noći. Obišao ih je sve do jedne i to je jedini razlog zašto je uspio spavati.

Ovo jutro ih pale. Polovina njegovih lutki će izgoriti ali su mu barem dopustili da gleda. Na neki način je jedva čekao da čuje kako vrište dok ih vatra guta. Mrzio je njihove glasove. Tako vitki i zavodnički - otrovni.

"Garrette?" okrenuo se ne svoje ime. Adelynn, žena koja mu je pružila sve ovo. Bio joj je beskrajno zahvalan. "Spreman?"
Klimnuo je glavom. "Idemo kuje, jedna po jedna." Zgrabivši prvu za ruku, povukao ju je prema vratima. Vani je sve bilo spremno. Bacio ju je na hrpu drva koje je Axel tog jutra dovezao. Jauknula je bolno i zajecala. Izmamilo mu je osmjeh na lice.

Njena plava kosa joj je pala preko prljavog lica. Odjeća joj nije prekrivala niti jedan dio tijela pa su se jasno vidjele sve masnice. Tresla se na jesenjem vjetru. 
Ax ju je svezao za metalni stup na sredini.

"Sljedeća!" Povikao je. Inaya mu je 'dodala' još jednu. Pogledao ju je pažljivo i dodirnuo ožiljak na rebrima. Sjećao se svega osim datuma. Sjećao se s kakvim joj je nožem napravio mnogobrojne ožiljke. Sjećao se crvenokosinog imena. Summer West, 16 godina, navodno pobjegla od kuće.

Daphne Miles, 14 godina, nestala.
Regina Johnson, 20 godina, nestala.

Elaina Govick, 17 godina, pobjegla.
Ann - Kate Morrison, 17 godina, nestala.
Angela Sann, 18 godina, pobjegla.
Wendy Green, 16 godina, pobjegla.
...
Znao je svaku. 

Polako je svaka od trideset njih bila vezana i čekala vatru. Neke su se molile i plakale, neke su bijesnile i pokušavale se odvezati a neke su se već pomirile sa smrću i hladno iščekivale. Sve ih je volio na svoj uvrnuti način. Bio je čak i ponosan na njih. Izdržale su.

Inaya ih je polijevala benzinom. Vjetar je zapuhao i stabla su zašumila tiho. Kao da im šapuću da će poslije biti na boljem mjestu.

Adelynn je zapalila šibicu i bacila ju na hrpu. Vatra je buknula uz plavi odsjaj i oslobodile bespomoćne krike. Zadovoljstvo im je prožimalo tijela. Čak i Axelu kojemu se ovo učinilo kao nagrada za njih. za njega one nisu zaslužile ništa osim kazne.

_________________________

Skučila sam se u čošku prazne sobe koja se sada činila većom i mračnijom. Vrisci koje sam čula s vana su me plašili. Činilo mi se da kroz njih čujem i đavolji smijeh. 

Nisam ni znala koliko mi je tijelo bilo ukočeno. Prošle noći su nas probudili i natukli do kosti. Jedva sam gledala kroz lijevo oko koje mi je bilo natečeno. Svaka pora tijela me boljela.

Odveli su je.

Stalno mi se motalo po glavi. Kao mračni oblak me obuzimala ta misao. Nisam joj mogla pomoći. Gledala sam kako je odvlače prema vratima. Bila je tako mirna. Smješila mi se. U očima joj se vidjela panika i strah ali se nije opirala. Samo se prepustila.

Cijelo tijelo mi se treslo. Bila sam potpuno gola. Imala sam ogromnu temperaturu koju sam mogla osjetiti kao da je zračila oko mene. Bila sam iscrpljena i umorna ali nisam mogla spavati. Ne dok ona gori.

Osjećala sam beznađe i prazninu. Zajedno smo trebale kovati plan za bijeg iz ovog mjesta. A sad i sama pomisao na to da budem spašena je u meni izazivala osjećaj krivice. S druge strane, nisam mogla ni zamisliti još jedan dan u ovoj tamnici.

Prošlo je dosta vremena kad su vrisci napokon utihnuli. U zraku sam osjećala miris spaljenog mesa i benzina. Pomislila sam kako možda ne bih trebala disati. To su bile one a ne obični zrak.
Čak se više nisam mogla osloniti ni na Boga. Ovo je bilo prokletstvo.

Sjetila sam se kad je pričala o svojoj porodici.
Upoznat ću vas čim iziđemo odavde.
Protrljala sam lice umorno. Oči su mi se same sklapale. Čula sam njen glas.

Ne brini dušice. Opusti se... Diši. 

_______________________________

"Blizu smo, osjećam to." progovorila je Ruslana. Ona i Amanda su bile u njenoj kući. Dnevna soba je bila ispunjena papirima svugdje. Bili su na stolovima, na podu, na stolicama... Izgledalo je kao da je kroz sobu prohujao tornado.

Prelistavale su jedan po jedan papir i saznavale sve više i više o EOV-u 

EOV tj. Egzorcizam Ovozemaljskih Vragova je bila organizacija koja je omogućavala pristup nekima od najgorih psihopata i sociopata, prvoklasnih plaćenih ubica i dilera. Ilegalna tajna stranka za koju je znalo samo nekolicina vrlo opasnih i ozbiljnih ljudi te vlas koja se stidila reći išta o njima. EOVi ljudi nisu šala. 

"Prema ovim podatcima..."Amanda je gledala u papir sa naočalama visoko na nosu. "Policija ih traži već godinama. Kaže: "Nikad nismo bili ovoliko blizu otkivanju organizacije koja terorizira ne samo Istočnu obalu već se polako proširuje na cijelu državu a uskoro i cijeli svijet ukoliko se ne zaustavi. Čak smo otkrili i jednog od njihovih ljudi koji je, nažalost, pronađen mrtav prošlog jutra. Blizu smo njihovog sjedišta u New Hampshiru i nadamo se da ćemo im ubrzo stati na kraj." kazao je šef FBI na privatnoj konferenciji u New Yorku gdje se sastao sa ostalih 11 država. 

EOVi ljudi su navodno zaslužni za nestanke 23 djevojke od kojih su neke nestale ove godine i predhodnih 5. Također se bave ubijstvima, atentatima i proizvodnji oružja te preprodaji droga."

Ruslana je blijedo pogledala prema Amandi. "Ona je tamo znam to. Je li piše još nešto?"
"Amm daa..." Pogledom je šibala po papiru. "Posljednje mjesto za koje sumljamo je Zapadna Virginia i Virginia."Pročitala je a zatim pogledala na datum. " 05.09. ove godine."

"Onda imamo posla. Puno posla." Zgrabila je jaknu i krenula van.
Amanda je uzdahnula i strpala papir u džep skupa sa kartom. Uzimajući bež mantilić, prošaptala je "Valjda se bližimo kraju."

___________________________

Aloha!
Naravno da se bližimo kraju. Jako smo blizu. Jeste li uzbuđeni?! Kakav kraj očekujete? 
Znam da mi je trebalo 3 godine da napišem nastavak i da je ultra kratko ali želim imati hiljadu okej riječi nego imati sumornih 2-3 hiljade. U to sam se uvjerila na prošloj priči. 

Okej ja sam svoj dio za sad obavila a na vama je da odlučite hoćete li nastaviti čitati ili ne.

#2dijela#epilog3 #end