DVANAESTO POGLAVLJE

10.6K 432 3
                                    

Darko

Lud i besan vozim kroz gužvu jer je grad krcat! Prvomajski dan lagano prolazi, a meni samo ljutnja nadolazi dok obilazim i gde se ne sme samo da stignem do Petra, inače ako stignem onu dvojicu, ubiću nekog!

Kao kroz maglu se parkiram ispred Petrove zgrade i žustro krenem zaustavljajući se tek pošto se nađem u njegovom prostoru.

„Darko?", buraz se pojavi ispred mene dok sam oslonjen leđima na vrata.

„Jebem ti sve! Bila je zaljubljena u mog brata!", dreknem ludački.

„Daj bre, smiri se", Petar me uhvati i povuče u dnevni boravak, pa me gurne na fotelju. „Da mrdnuo nisi!", zapreti prstom i sedne na dvosed.

„Da se smirim?", pogledam ga. „Pa, jesi li i ti lud?", zaurlam. „HALO! Moj brat!"

„Jesi li ti uopšte pričao sa Ninom oko toga?", pogleda na sat.

„Šta tu ima da se priča? ŠTA?" Stežem rukohvate fotelje toliko da me šake zabole. „Nina mi je ćutala, ali je zato Miroslav rešio po drugi put da me baci u provaliju!"

„Darko, nije Nina kao moja Zorana, to se vidi iz..."

„Umukni!", otresem. „Ma, sad ću Miroslavu izbiti sve zube jer mi to nije pre rekao!", skočim sa fotelje.

„SEDI DOLEEE!", Petar me toliko gurne da ponovo tresnem. „Ne ideš nigde, je li jasno?", zapreti prstom, sav crven u licu.

„Buraz...", pogledam ga a srce mi puca. „Stalo mi je, prokleta bila... skoro mesec dana je moja...", stisnem vilice da zadržim bol koja me ubija.

„Daj, čoveče, Nina samo tebe vidi, koji ti je?", uhvati me za ramena i prodrma. „Bila zaljubljena, pa brate, prošlo vreme!"

Otresem mu ruke, nalaktim se na kolena i stavim lice u dlanove. Hiljadu groznih misli mi prolazi, odvratne slike mi se smenjuju pred očima, i nema jebene šanse da se smirim.

„Pre koliko joj se Miroslav... sviđao?", pita me nesigurno.

Pogledam ga. „Pojma nemam", i sam se zapitam koliko je to 'sviđanje' staro. „Navodno odavno, ali... Nisam siguran da je tu bilo samo 'sviđanje' u pitanju", zarežim.

„Nema šanse da je bilo nešto između njih, ja bih to danas primetio, veruj mi", ubedljivo će.

Ućutim jer trenutno nemam više snage za priču. Bes, ljutnja i bol me drže toliko da glava počinje da me boli, pa se zavalim u naslon i pritisnem čelo dlanom.

Ne znam kako sam dočekao da svane, ne sećam se ni da li sam spavao, ne znam ni šta je sve Petar mleo, ali savršeno sam svestan da sedim u Paši, na Košutnjaku dok pozivam Miroslava.

„Braco", javi se kreten.

„Možeš li da dođeš u Pašu na Košutnjak, ali SÂM", naglasim mu.

„Dolazim", mirno kaže.

Prekinem vezu stežući mobilni, pa izađem ispred restorana i čekam gada.

Pojma nemam koliko prolazi, ali crni bmw se parkira i Miroslav opušteno izlazi. Pomislim kako ironično, kada me ovde sreo pre dve godine, opalio mi je pesnicu samo takvu, a sad se ja spremam da ubijem Boga u njemu.

„Jesi li dobro?", pita pošto dođe do mene.

„Aha", klimnem glavom. „Idemo unutra", stavim mu dlan na rame pa ga povedem.

Ulazimo unutra, prolazimo kroz restoran do skrivenih vrata, koja otvorim i pokažem na stepenice da se penje. Idem za njim i nosim se mišlju da ga slomim za sva vremena.

NA METAR OD ISTINE 5. DeoWhere stories live. Discover now