NA METAR OD ISTINE 5. Deo

TRINAESTO POGLAVLJE

Nina

Boli me..

Tako snažno mi grudi razara bol, a on je sada tu ispred mene. Ljubila bih ga do besvjesti i mlatila rukama u isti mah. Ne mogu da vjerujem da je došao, mislila sam da je s njegovim odlaskom naš kraj.

Darko je arogantni, bahati stvor koji se ne vraća kada ostavi iza sebe ruševinu, ne vraća se da popravi slomljene dijelove.

Tebi se vratio – srce mi zakuca jače na samu pomisao. Meni se vratio.

Nemam snage da mu se odupirem, ali skupljam posljednje atome da ga bar malo mučim. Već sam mu oprostila, sa okusom njegove krvi na mojim usnama sve sam zaboravila.

Udahnem duboko i ponesem nasutu čašu vode prema dnevnom salonu i stanem ispred njega. „Izvoli." Kažem turobno.

Oči mu se istog trena otvore kada začuje moj glas i pogleda me iznenađeno. „Tu si." Više kaže za sebe.

„Gdje mogu biti? Idem od jednih vrata do drugih poput beskućnika." Predam mu čašu i podignem obrve visoko glumeći iznenađenost. „O, pa čekaj! Ja to i jesam." Stavim dlan na grudi i odglumim udah, a zatim mu okrenem leđa i sjednem na fotelju u uglu. Tek kada se smjestim pogledam ga sa druge strane sobe.

Ne progovara, niti riječi, a to mi svakako nije ništa novo. Mučna tišina nas opkruži, a ja inatno puštam da me izjeda, kako ovaj muk oko nas, tako njegove oči koje me jedu.

„Nina pričaj sa mnom." Napokon progovori.

„Ja da pričam?", podsmjehnem se. „Do sada si saznao sve što te zanima, zar ne?", podignem obrvu.

„Nina nem.."

„O, ne, ne čekaj sada." Prekinem ga. „Da vidimo, sigurno si razgovarao sa bratom i on te je ubjedio kako među nama nije bilo ničega. Vjerovatno si mu i povjerovao, jer on je tvoj brat." Sarkastičnim tonom nastavljam. „Ja!" udarim se dlanom po grudima. „Ja kada sam rekla da među nama nije bilo ničeg, da je to obična glupost bila." Naglasim. „Ti mi nisi povjerovao, a to Darko...", uzdahnem bolno. „To je boljelo." Gledam ga kako sklapa oči bolno.

„Nina shvati me u tom trenutku." Mrmlja i pogleda me, a bijes mi nahrupi u grudi, pa skočim na noge.

„Da te shvatim? Ja da tebe shvatim? Jesi li ti mene shvatio, ha?", mlatim rukama. „Jesi li ti shvatio da se nisi čak ni potrudio da povjeruješ u moje riječi? Jesi li shvatio da si me strpao u koš sa svakom kurvom koja ti je prošla kroz život?", redam pitanja, a Darko šuti i samo me gleda nijemo. „Jesi li!!?" dreknem sa nekim krikom da se Darko trzne i ustane, spusti čašu na stol i uspravi se, ali mi ne prilazi. „Povrijedio si me...", kažem bolno. „Ostavio si me...", to je ono što me najviše zaboljelo. „Okrenuo si mi leđa i samo otišao...", zajecam, raspadajući se.

„Ninoo...", priđe mi za jedan korak, ali ja se pomaknem unazad od njega. „Daj mi da te zagrlim, ti si moja." Mirno ređa riječ za riječju.

„Ja nisam stvar kretenu!" dreknem na njega.

„TI. SI. MOJA." Ledeno uzvrati, a bijes me pokrene pa pređem razdaljinu između nas. Tijelo mi podrhtava od bola, bijesa i ljubavi prema ovom čovjeku. Sve se desilo u sekundi, podigla sam ruku i svom silinom odvalila mu šamar urlajući na njega.

„JA NISAM STVAR!!! IMAM SRCE AKO NISI SHVATIO!!!", dišem tako duboko i hvatam zrak kao da sam upravo pretrčala maraton. Gledam ga kako glavu i dalje drži okrenutu u stranu, a prekrasni osmjeh krasi mu lice i sva zbunjena počnem da trljam dlan koji mi bridi i gledam ga kada polahko počne okretati glavu da me pogleda i rukom protrlja crveni obraz.

„Uvek vatrena." Bezobrazno se naceri i uhvati me nespremnu kada mi zavuče ruku oko struka i privuče me uz svoje tijelo. „Znam da imaš srce." Smireno mi se obrati kao da pazi da ponovo ne poludim. „I želim da TO srce voli mene, želim da kuca za nas, jer ti jesi moja!" zareži na kraju.