OSAMNAESTO POGLAVLJE

10.7K 424 7
                                    

Darko

Strah me obavio kao plašt dok gledam u Ninu koliko je bleda. Mrštim se dok razmišljam... „Gde te tačno boli stomak?", ledeno upitam.

„Ovdje...", dlanom pređe preko samog dna stomaka.

„E, moja Nina", zarežim i mislim šta se moglo desiti...

„Jajnici... Jesi li se prehladila?", Stefani je tiho upita.

„Nego šta!", dreknem kao lud. „Gradac!", ispalim jer povežem odakle je sve počelo.

„Ma, dobro sam!", Nina tera po svom.

„Idemo u bolnicu da te neko pregleda i to odmah", uhvatim je za ruke i lagano dignem na noge pridržavajući uz svoje telo. „Stefi, osećaj se kao u svojoj kući, važi?", kratko joj dobacim.

„A, da idem sa vama?", preplašeno upita, a i ona jedva na nogama stoji.

„Odmori!", skoro joj naredim. „Imaš tri slobodne sobe, pa biraj koja ti se sviđa", dobacim joj dok vodim Ninu.

„Dobro sam, ne treba... aaah", savije se od bola pa stignem da je uhvatim i ponesem pravo u džip.

Samo što nju smestim, okrenem se i udarim na Stefani koja grize usne od brige. Vidim da ne mogu da je odvojim od Nine, a o dve iscrpljene devojke teško da mogu da brinem u isto vreme, pa brzo povadim kofere iz bunkera spuštajući ih na tlo. „Evo ti zanimacije", uposlim Stefani, pa sednem za volan i nagazim.

„Boli li, dušo?", pitam je dok vozim.

„Ne toliko...", jedva izusti.

„Evo, stižemo za dva minuta", utešno kažem, iako vidim da Nina ne želi na pregled.

„Videćeš da nije ništa", na silu se osmehne.

Ćutim dok se parkiram pred urgentnim centrom, a onda joj pomognem da izađe i polako je povedem. Kako uđemo na prijemno, podstaknem Ninu da priča sestri gde je boli, od kad je boli... i jebeno se šokiram jer je boli već četiri dana!!!

Sestra me pogleda. „Idemo, Paša...", namigne mi.

Malo bolje pogledam u ženu jer sa matorkama sigurno nisam bio, ali jebeno ne znam odakle se poznajemo!

Dok nas sestra vodi u lift priča kako je sinu slavila punoletstvo u mom restoranu. Osmehnem se ženi, jer nas je očigledno preko reda i procedure dovela na drugi sprat. Kad pročitam – ginekologija, sav se stresem, ali ulazim na odeljenje ne mareći ni za šta. Čim spazim doktoricu, tako joj priđem ostavljajući Ninu na kratko i malo je častim da mi se pobrine za devojku jer smo 'malo' preko reda uleteli. Sestra joj kratko kaže kako smo joj 'prijatelji', a doktorka istog trena priđe Nini i povede je u ordinaciju. Idem i ja za njima, ali ostanem u hodniku da sačekam da završe pregled.

Stojim oslonjen na zid, stežem vilice i kad čujem Ninin jauk, tako se trgnem i već sam od zida čitav metar udaljen. Ukočeno čekam da se prokleta vrata otvore, i kad dočekam jebeno se oduzmem jer Nina briše suze.

„Nina...?", priđem joj i zagrlim je. „Dušo...", nežno joj prstima brišem suze. „Šta je bilo?"

„Moram da ostanem u bolnici...", drhtavo uzdahne. „Imam jaku upalu jajnika..."

„Nemoj plakati, ja sam tu", ne znam šta da joj kažem jer mi se srce slama. Pogledam u doktorku koja nam se približi i kad počne da priča, meni se u glavi zavrti jer ne mogu da pohvatam sve...

„Jajnici su prekriveni ožiljcima od mnogobrojnih upala koje je imala do sada, a ova upala uopšte nije bezazlena i posledica može biti sterilitet, tako da mora ostati koji dan ovde i...", nastavi da bifla svoje.

NA METAR OD ISTINE 5. DeoWhere stories live. Discover now