Zavedi me!🔚

Prvo poglavlje

Rođena sam u obitelji gdje žena vrijedi jednog jebenog pišljivog boba. Moja majka uvijek se, ili večera biti najsavršenije servirana.

Svi moramo biti u savršenoj odjeći.
Zezam se za ovo zadnje. Al kao da sam živjela u jednoj zajednici koji imaju svoja pravila i ako ne poštuješ bičuju te. Opet se zezam za zadnje.

Ukratko živo sranje, i pobjegla sam čim sam mogla. Otac ne razgovara s mnom ni sestrom, a mama i kad priča razgovor se svodi na, a, aha, ćao.

I zamisli sad im moram javiti da su postali djed i majka. Jebeno nemoguć trenutak. Moram prestati prostačiti jer od kada sam upoznala Tylera postala sam gora od kočijaša.

Gledam u telefon u ruci i mislim da nikako ne dišem, ne zato što se nekog bojim, ne zato što ih ne želim razočarati. Jebeno me briga za to sve, jednostavno ne želim da mrze moju bebu i osuđuju a još ga ni upoznali nisu.

Neću podnijeti ako nešto loše kažu, jer onda ću se pretvoriti u zmiju otrovnica, i mislim da bi ih žive mogla pojesti.
- Samo to učini!
Valjda ako to kažem sebi još najmanje milijardu puta možda i upali.

- Tilla kako je David? - blago povisim ton jer znam da je upravo bio zaspao kad sam odlazila da obavim poziv, na kojem nisam došla još nikako do tipki da ukucam broj.

- I dalje spava. - tiho mi uzvrat, zatvorim vrata i opet napravim krug po sobi. I odjednom mi sine, ja sam njegova mama, dovoljno je ono što ja mislim, zar ne?

Ma koga ja jebeno lažem!
Onaj tren kada mi mobitel počne vibrirati u rukama, panika u tijelu je luđački podivljala u meni. Toliko sam se prepala da mislim da sam se upišala u gaće malo.

A tek kad ugledam da piše mama, eh tada sam se više upišala u gaće!

Ok, Selina sve što trebaš je disati, i javiti se na ovaj jebeni telefon!

Kliznem prstom po ekranu i stavim mobitel na uho.
- Halo.
- Ah Selina Emery, kako mi je drago da sam bar tebe dobila.

Nisam sigurna, možda sam krivo pročitala ime, odmaknem mobitel od uha i pogledam opet prema ekranu. I da i dalje stoji mama. Al opet ona jedina izgovara uvijek cijela naša imena.

- Šta je bilo mama?
- Tata ti je imao infarkt, trenutno smo u bolnici, nije dobro!
Zamrznem se na mjestu, mislim da ni ne dišem, pokušavam osjetiti nešto al kao da svaki dio mog tijela je odsutan.

- Selina, lutko nije dobro u komi je trenutno i doktori kažu da se neće izvući. Pa molim te dođite ti i Atilla se pozdraviti od oca.

Šutim i nevjerojatna stvar se dešava s mnom, znači čovjek je na smrti, moj otac je na smrti, a ja sve što pokušavam se sjetiti da li je učinio i jednu lijepu gestu za mene, da li je ikada rekao volim te?
Da li je ikad pomilovo me po glavi, a da to nije bio šamar?
Da li je ikad bio otac u punom smislu?

I iskreno znam da nijedan od ovih pitanja nema potvrdan odgovor.
- Ok mama Tilla je kod mene doći ćemo.

I poklopim, gle znam što mislite da sam loša kćerka, da se ne brinem za mamu, ili tatu koji očito umire.
Ali jako je teško kad u svojih dvadeset-devet godina života od njih nisam dobila nijednu lijepu riječ, nijednu pohvalu koliko god dobra curica bila.

Kad ležiš u temperaturi a on stoji i vrišti na mene što izostajem jedan dan iz škole. Jedan jebeni dan u cijeloj godini, i krivi mene. Kad tuče mamu pa ju braniš i slučajno se njegova šaka nađe na mom licu. Ni izvinjenje nisam dobila.

I zato stojim tu u sobi i ne osjećam apsolutno ništa. Tišina u meni i oko mene. Otvorim vrata i izađem van, moja sestra i dalje sjedi s mojom sinom na fotelji koji spava kao car na njenim grudima.