Zavedi me!🔚

Sedmo poglavlje

- Udaj se za mene.
Toliko jako trznem glavom da osjetim oštru bol kad udarim u nešto, a zatim se začuje težak uzdah. Pogledam u Tylera koji drži ruku preko nosa.

- Ubijaš me, ali doslovno prvo prst, a sad i nos.
Odmaknem se od njega i naslonim na drugu stranu stola.
Udati se za njega.
U sekundi me glava zaboli.

Pitao me je i prije ali ovo je nekako drugačije, ovo je mislio od srca. Vidim u njegovom pogledu, u nježnosti prema meni, sve to vidim i opet nisam sigurna da li želim.
- Tyler ja... - zastanem šta da kažem, želim ga odbiti, ali ujedno jedan dio mog mozga želi prihvatiti.

- Selina, ne želim još odgovor. Želio sam da znaš koliko ozbiljno shvaćam ovo, želio sam da znaš da iako ne mogu promijeniti prošlost, budućnost mogu. I ne prihvaćam ju bez tebe.

Gledam u njegove oči i vidim iskrenost, ali opet s druge strane znam koliko je odličan u zavođenju, kad hoće nešto što trenutno nema.

Glavu je nagnuo natrag i tek tada ugledam krv kako mu klizi niz ruku. Okrenem se i uzmem prvo što nađem na pultu, te pružim prema njemu.

Držim ruku ispruženu i pitam se šta je to u ovom čovjeku koji u meni budi luđakinju. Koliko god ga tjerala od sebe on se kao bumerang vraća. I svaki put kad ga i odbijem, strah me da to nije posljednji put. Da će nastaviti bez mene dalje. Želim da se za mene bori, želim da mi dokaže da mu mogu vjerovati životom svojim.

- Selina! - trznem se na njegov glas, i ponovo se koncentriram na njega.
- Šta sad želiš da si lice izribam s tim?
Gledam ga zbunjeno, a on cimne glavom prema mojoj ruci, i tada pogledam što držim cijelo vrijeme, žicu za suđe.

Brzo se okrenem i izbacim ju iz ruke, ja sam spaljena, od početka do kraja spaljena! Pogledam kroz prozor i pogled mi padne na susjednu zgradu koja je par katova niža od ove gdje ja živim. I moj prozor gleda na krov te zgrade. Na krovu stoji neki čovjek, ne vidim ga dobro jer drži dalekozor koji mu pokriva lice.

Traži nešto i kad se napokon umiri jeza mi prođe tijelom. Gledam ga i osjećam da gleda baš u mene. A zatim dok drži dalekozor, podigne desnu ruku i mahne mi. Srce mi u sekundi ubrza i tijelom mi zadrhti od straha.

- Tyler mislim da me netko promatra s susjedne zgrade.
Osjetim snažne ruke oko sebe, kako me povlače u stranu, u tom trenutku se čuje pucanj, metak koji probija staklo, ali znate što je najstrašnija u tom trenutku, zvuk metka koji stvara lagani pisak dok leti jako blizu mog lica, i traži mjesto gdje će nekom okončati život.

- David!
Vrisak se prelomi iz mene, i počnem se otimati da me pusti. Moj sin je u susjednoj sobi!
- Ostani dolje idem ja po njega! SELINA!
Naglo me prodrma i tada stavim svoje oči na njegovo lice.

Bijes isijava iz svake pore na njegovom licu, dok ujedno izgleda prestrašeno. Iako je zaustavio krvarenje nosa, njegova brada je tamno crvena, i izgleda kao luđak! Žilama mi teče strah i gubim dah, mislim da padam u stanje šoka.
- Selina, jesi razumjela!? Ostani dolje!

Kimam glavom i gledam Tylera u akciji, iz đžepa vadi nešto te stavlja u uho. Zatim se spušta jako nisko dok priča sam s sobom. Nakrivim glavu i pitam samu sebe, zašto Tyler priča sam s sobom.
Jesam li ja luda? Ili je on? Možda smo oboje ludi i naš sin je osuđen na nas.

Gubim razum, u meni se gase sve moždane vijuge, te osjećam se kao da više nisam tu, nisam u prostoriji, lebdim. Gledam na cijelu situaciju kroz maglu, više ja nisam ja, i upravo nitko nije pucao na mene.

Sve oko mene nestaje i počnje me okruživati zelenilo, na livadi sam predivno cvijeće me okružuje koji budi ljeto u meni. Sretna sam, osjećam to u sebi. Zatvorim oči i  podignem glavu prema nebu i pustim da mi zrake sunca dotaknu i ugriju hladnu kožu. Volim biti ovdje, ovo je sve što sa ikad željela.