Zavedi me!🔚

Dvadeset - četvrto poglavlje

Gledam u točku ispred sebe, kao da mi pleše pred očima, kao da me izaziva da imam slom živaca, kao da mi se smije na sav glas. Gubim razum osjećam to, na samom rubu sam i samo jedan korak me dijeli od dna. A tako žarko želim zakoračiti tamo.

Sve što me još drži na ovoj strani je osmijeh mog sina. Držim ga u rukama i tješim se, on mi pruža prijeko potrebnu snagu da prevaziđem i ovu bol u svom životu. Nikada neće znati koliko mi je pomogao u ovim teškim danima, nikada neće znati u kakvom mu je rasulu mama bila. Ali tako je i najbolje.

Dva dana sam u bolnici, a kao da nisam. Izgubila sam nešto najvrijednije u cijelom svom životu i najviše me boli izgubljena prilika da to malo biće upoznam. Da li je curica ili dečko? Koliko ima mog, a koliko Tylerovog u sebi? Sve je u trenu nestalo.

- Selina, dušo jesi dobro? - podignem glavu i pogledam u Jasmin, koja je uz mene svaku sekundu. Drži me za ruku, plače s mnom, jednostavno je ono što prijateljica mora biti.
- Jesam. Gdje je Tyler? - više ne brojim koliko sam to puta pitala u posljednja dva dana, gledam kako okrene glavu i gleda kroz prozor, znam ju bolje nego ona sama sebe. Smišlja šta da mi slaže.

- Ne znam.
- Jasmin, jednostavno mi reci istinu! Umorna sam od vašeg izmotavanja.
Pogleda me i brzo se okrene prema vratima.
- Uh odjednom sam tako žedna, ako upravo sada ne popijem vode pozliti će mi!

Te kao Usain Bolt istrči kroz vrata, moram joj priznati brza je. Vratim pogled na mog sina u krilu i vidim kako je slatko zaspao na mojim prsima. Tako bi voljela da se ovo nije desilo, tako bi voljela da mogu vratiti vrijeme. Nikada ne bi otišla na jezero, nikada ne bi riskirala život svoje bebe.

Teško udahnem i zatvorim oči, sve mi leta po glavi. Gdje je Tyler posljednja dva dana? Preko noći je tu, ali danju ga nikada nema. I kada pitam Jasmin, ili Doris gdje su muškarci, obadvi se nešto izmotavaju. A ja jednostavno želim svog muškarca kraj sebe. Da me on zagrli i utješi. Da ubije u meni ovu krivicu.

- Selina? - otvorim oči i ugledam istog onog doktora koji mi je rekao da sam izgubila svoju bebu. Osmijehuje mi se i odmah i meni izvlači osmijeh, zrači takvom pozitivnom karizmom da ga kao svoju hamajliju želim kraj sebe.

- Da.
- Mislio sam da si zaspala.
- Ne samo sam malo oči zatvorila.
- Želio sam s tobom podijeliti dobre vijesti. Nalazi su pokazali da ćeš bez problema moći imati još djece ako budeš željela.

Suze se skupe u kutku mojih očiju, i jedna lagano klizne niz obraz.
- Hvala vam! - on kimne te nježno pomiluje moju glavu kao da mi je otac, krenem prema vratima i zastane te me pogleda preko ramena.

- Znam koliko boli, i vjeruj mi boljeti će dok si živa, ali imaš tog predivnog anđela u svojim rukama i fokusiraj svu svoju pozornost tome da opet budeš sretna. Jer na kraju ti ostanu tvoji voljeni i ti, sve ostalo vrijeme zalječi.

- Hvala vam.
- Nemaš se na čemu zahvaljivali, bitno je da ponovo staneš na pravi put. I Jasmin čeka otpusno pismo pa možeš ići kući i odmoriti.

- Vi ste svima nama već i imena zapamtili?
- Kada imam tako zgodnu pacijenticu i njenu predivnu prijateljicu jednostavno je teško ne zapamtiti još ljepša imena.

Nasmijem se od srca prvi put u posljednja dva dana, i gledam ga kako zatvara vrata i odlazi iz mog života. Te ostavi me samu u ova četiri zida, i srce mi se odmah ispuni tugom kada mi u misli ponovo dođe sve.

Spustim glavu i pogledam u usnulog sina na rukama. Tako bi voljela da mogu kao on zaspati, i ne sanjati, ali teško, jedva dišem i jedva se borim s ovim, guši me uzima mi sve. Kucanje na vrata me trgne i pogledam u trenu kada se krenu otvarati.

- Selina, želio bi razgovarati s tobom! - gledam u Henryja starijeg i vidim toliko sličnosti između nas da me opet to sve ostavi bez daha. Ista boja kose samo njegova je prošarana sjedom nijansom. Isti oblik usana, obraza pa čak i ista boja očiju. Zatvorim oči i okrenem glavu na drugu stranu.