Zavedi me!🔚

Dvanaesto poglavlje

Moskva
Tri mjeseca kasnije

Osjećam hladnu cijev na svom čelu, a straha nigdje na vidiku. Želja za smrti je minimalna dok želja za životom velika. Moram završiti šta sam započeo s njom, i ako je u mojoj moći spriječiti ću svoju smrt.

- Aleksandar da li je ovo stvarno ono što želiš?
Gledam u njega i sve što vidim je pohlepa za svim što je moj otac posjedovao. Ono što on ovako mlad ne razumije je odricanja koja moraš napraviti, ljude koje na tom putu moraš povrijediti.

Nisam preuzeo njegov posao niti ga želim, činim sve što je u mojoj moći te polako uništavam njegovo carstvo, ponekad toliko uživam u tome da bi voljeo da je živ, da vidi ovo svoje kopile koje će ga uništiti. Želim da zauvijek umre sve što je posjedovao sve što je stvorio i uništio s svojom rukama, želim da nestane s lica zemlje.

- Da ovo je ono što želim!
Njegova ruka na tren zadrhti, ali brzo povrati kontrolu nad sobom. Aleksandar je kao mali psić, vidi jednu sjajnu igračku i odmah je želi, toliko jako da ne vidi ono što mu je iza leđa.

Preko njegovog ramena ugledam osobu koju ni u snu ne bi pomislio da će me spašavati u ovom trenu, iako smatram da mi spašavanje nije potrebno. Ali opet drago mi je da je tu.

- Trebao si to onda odmah učiniti, jer u narednu sekundu moliti ćeš me da te spasim!
- Zdravo Aleksandre!- ruka u kojoj drži pištolj odmah zadrhti, i cijev više nije na mom čelu. Sofija stoji kao ponosna ratnica, i cilja svojim pištoljom u Aleksandra.

Njegovo mlado lice se snuždi i zna da nema priliku protiv nje, u posljednja tri mjeseca shvatio sam da je Sofija uspjela utjerati strah u sve očeve ljude. Njena sjajna crna kosa je puštena, i na izlasku sunca sjaji. Izgleda kao ubojiti anđeo, i toliko sam ponosan na nju.

- Ako ne želiš da te ubijem, imaš ukupno dvije sekunde da nastaneš! - toliko hladnim glasom progovori da mi je drago što trenutno nisam osoba koju mrzi. Jer ujedno znam da će povući okidač bez problema, to je ujedno i dobro i loše. Tek sada dok ju gledam vidim koliko toga joj je oduzeto, i djetinjstvo i tinejdžerski dani, sve joj je oduzeo. I ako je ikako moguće oca zamrzim još više.

Dječak brzo spusti pištolj i bez gledanja u Sofiju pobjegne kroz vrata. Mogao sam to i sam riješiti, ali ovako je zabavnije. Pogledam u sestru i po prvi put nakon tri mjeseca se osmijehnem.

- Sofija.
Zaleti se prema meni i čvrsto me zagrli, te jako stisne.
- Tako si mi nedostajao! - snažno stisnem njeno sitno tijelo uz sebe i njen miris mi donese dašak kuće, čežnja se produbi i sve što želim je natrag kući svom sinu i ženi.

- Šta radiš ovdje? - njen pogled odmah napušta moje lice i nervozno pogleda kroz prozor.
- Molim te nemoj biti ljut. Ali Tyler da ja nisam to napravila, bio bi još veći problem.
- Je se nešto loše dogodilo? Jesu Selina i David dobro?

Odmakne se od mene i pogleda me u oči.
- Dobro su oboje, ovaj - zastane i nervozno pogleda iza sebe, prema vratima. Vratim pogled na nju i panika obuzima moje tijelo toliko, da moj mozak prekasno registrira da nešto leti prema meni.

Kao u usporenom filmu, gledam kako vaza leti u mom smjeru, tako blizu prođe pokraj mojeg ramena da mi majicu dodirne, te se zabija iza mene, razleti se u mali milion komadića. Samo jedna osoba me uvijek gađa s nečim. Podignem glavu i ugledam ju predivnu na vratima.

Njena duga kosa boje meda je puštena i u valovima pada do ispod grudi. Oči boje čokolade pune bijesa, te medene crvene usne koje me zovu. Njeno predivno zavodno tijelo krasi kratka cvijetna haljina, i koliko pokazuje, toliko ujedno ostavlja mašti.
- Gade! Tri jebena mjeseca! Šta ja bi sad trebala kao Jasmin, patiti u tišini! Ja to ne želim! - gleda me bijesno.