Zavedi me!🔚

Osamnaesto poglavlje

Jason

Vozim kao luđak prema bolnici gdje se nalazi Selinina sestra, frustriran sam jer nisam završio ono što sam počeo, nisam svršio u onu kuju i sada bi nekoga tako rado ozlijedio.
Parkiram se ispred bolnice i mržnja prema ovoj zgradi bukne u meni, toliko žarko želim da sam na nekom drugom mjestu, jer ovdje mi je oduzeto toliko toga.

Misli mi brzo odlete na golu ženu u mom krevetu, ah Bože kako ju mrzim, ali se ujedno njoj vraćam kao bumerang, kao da sam ovisan o njenom tijelu i nikako se ne mogu izliječiti da napokon shvatim da nikada neće biti moja, uvijek će joj droga biti bitnija od mene.

- Tražim gospođicu Hard! - kažem medicinskoj sestri za pultom na ulazu koja odmah isprsi svoje sise i gleda me zavodljivo, ali trenutno me boli kurac za nju, želim svoj zadatak izvršiti pa da nastavim gdje sam stao s onom rospijom.

- A vi ste? - moj problem je uvijek bio što unaprijed znam šta treba reći i učiniti u određenom vremenu, pa kada prevalim laž preko usana skoro i sam povjerujem da je istina.

- Jason Hard, ja sam joj brat! - ona bez ikakovog dodatnog provjeravanja mog identiteta kaže gdje se nalazi. I upravo zbog ovakvih tuka koje lako zbuni zgodan muškarac drugi nastradaju.

- Treći kat, upravo je operacija završila i na intezivnoj je.
- Hvala. - odlazim od nje ne želim ju ni pogledati, nije vrijedna toga.
Stajem pred lift i čekam da se spusti, kada mi za oko zapne vrlo nervozni muškarac s moje desne strane.
Pogled mu je cijelo vrijeme na ulaznim vratima kao da čeka nekoga, i opće nemam dobar osjećaj prema njemu.

Instinkt mi govori da ovdje ne stoji bez razloga, pa uzmem mobitel u ruku i za svaki slučaj otipkam Tyleru poruku.

Pripazi na ulazu, stoji muškarac u kutu i cijelo vrijeme gleda prema van! Jako mi je sumnjiv!

Rado bi ga uhvatio za vrat i pitao par pitanja ali moram biti babysitter na intezivnoj. Vrata se otvore i uđem unutra te stisnem treći kat, trne mi cijelo tijelo jer se uporno vraćam u prošlost od koje toliko žarko želim pobjeći.

Kada se vrata otvore srce mi lupa kao da sam trčao uz stepenice, protresem glavu da dođem sebi jer nije vrijedno mojih živaca sada.

Prema meni ide jako zgodna i prsata medicinska sestra i već ju zamišljam na koljenima i kako ga uvlači do kraja kada nam se pogledi sretnu, na tren me udari prepoznavanje i shvatim nešto nije uredu. Ne sviđa mi se njen pobjednički pogled, potrčim koliko me noge nose dok se pokušavam sjetiti od kuda ju znam. Zaustavim se na korak ispred nje.

- Oprostite.... - kako se jebeno zove sestra od Seline? Ona zastane kraj mene i s visoka me pogleda.
- Gdje se nalazi soba gospođice Hard? - pogleda niz hodnik i odmah vrati pogled na mene, nestaje njen pobjednički pogled i mijenja ga blaga panika.

- Tamo je dozvoljeno samo članovima obitelji!
- Ja sam joj brat! Što logičnom znači da je meni dozvoljeno!
- Ne nisi joj ti brat! Ona ima samo jednu sestru! - tako se je lako izdala poklonim joj maleni osmijeh prije nego ju uhvatim za vrat i uguram u sobu iza njenih leđa.

Ona se bori za dah i pokušava maknuti moju ruku s vrata, ali samo me dovodi da još jače stisnem.
- A kako bi ti jebeno znala da ona ima samo jednu sestru?!
Pokušava mi nešto reći dok gubi dah, popustim stisak dovoljno da može odgovoriti na pitanje.

- Jer sam upravo ubila tu sestru! - bijes obuzima moje tijelo i stisnem ju jako, gledam kako joj zraka nestaje u očima, te kako se prevrću u natrag i mlitavo tijelo pada u nesvijest.

- Draga moja još nisam gotov s tobom, ali kada dođu ostali moliti ćeš da te brzo ubijem!
Puštam ju na pod i ostavljam u jako nezgodnom položaju, ali boli me kurac trenutno moram saznati da li je Selinina sestra još živa.