Zavedi me!🔚

Peto poglavlje

- Volim ju! Toliko ju volim da sam spreman za nju umrijeti.

I nakon dva dana srce mi zalupa ludo svaki put kad se sjetim njegovih riječi. I po ne znam koji put se pitam kako dalje. Još uvijek nisam spremna oprostiti, a nisam spremna ni dozvoliti mu da mi bude blizu.

Nisam ga vidjela dva dana, kako je poludio i uništio sve na hodniku. Jasmin me uporno zove, ali strah me pitati gdje je on. Pa jednostavno grizem se iznutra i čekam.

Danas se spremam i odlazim u bolnicu kod Toma. Pokušati ću opet razgovarati s mamom oko mog pravog oca. Željela bi stvarno znati zašto se nikad nije upitao gdje sam? Ili kako sam?

- Tilla sigurna si da ćeš moći sama?
- Naravno ludice da hoću, pa to je samo beba od nekoliko?
- Ne znaš koliko mu je, je tak?
Odmahne glavom i pokupi moje stvari s pulta. Te me počne gurati prema izlazu.

- Idi saznaj nešto, lakše će ti biti!
Poljubi me u obraz i istjera iz mog vlastitog stana.
Stojim i gledam u vrata, te sam sigurna da ta luda djevojka nešto sprema.

- Selina. - njegov glas je kao najdivnija melodija za moje uši.
- IZDAJICO! - lupim šakom po vratima i čujem njen smijeh s druge strane. Ključevi od auta su mi još ostale unutra.

Pogledam prema Tyleru i samo stojim na mjestu. Nisam sigurna da li uopće dišem. Na njemu su plave traperice i crna majica dugih rukava, što njegove ruke čini dužima i mišićavijim. Teško progutam slinu koja mi se nakuplja u ustima.
- Molim te dozvoli da te odvezem u bolnicu.
- To nije pitanje, to je jedna vrsta zapovijedi!

- Kako može biti zapovijed ako je u mojoj rečenici molim te?
Od frustracije lupim nogom od pod i kao furija proletim pokraj njega.

Osjećam ga iza sebe i ne stajem dok ne dođem do njegovog auta te samo čekam da ga otključa. Onaj tren kad uđem u auto durim se kao malo dijete na sjedalu, ali zaboli me.

Njegov miris okružuje me, i dlanovi mi se znojne. Dok se vozimo skrivečki bacim pogled na njega, i primijetim šake su mu u zavoju. Lice mu je mirno kao i uvijek, a čeljust stišče toliko jako da čudo da ima zube uopće.

- Je ti se sviđa što vidiš?
Trznam se na njegove riječi, i sjetim se što mi je Jasmin jednom prilikom rekla.

Da li stvarno želiš žaliti za nekim stvarima? I pitati se šta bi bilo da si postupila drugačije.

Pa pogledam u svoje krilo gdje stiščem torbu i odgovorim iskreno.

- Ponekad, kad si normalan.
- A kad ja to nisam normalan?
- Kad uništavaš cijeli hodnik!
Na tren se naše oči sretnu, ali on brzo vrati pogled na cestu.
- Oprosti za to, razgovarao sam s Deanom, on će sve riješiti s tvojim zgradom. Tako da nemaš brige.

- Super.
Nikad među nama nije bilo ovako napeto, osjećam da svaki moj pokret, uzdah, prati. I od toga sam toliko napeta da ne mogu normalno razmišljati.

Kada se napokon parkira ispred bolnice, i kad napokon udahnem svježi zrak, mozak mi se malo razbistri.
Hodam prema katu na kojem je Tomova soba i znam da je on iza mene. Osjećam njegov pogled kako prži moje tijelo.

Toliko toga se desilo između nas da nikako ne znam kako da budemo normalni jedno pokraj drugog.

- Selina Emery dušo došla si?
- Da mama došla sam.
A tada joj pogled padne na Tylera iza i znam što misli. Njegova pojava je zastrašujuća, od visine pa do sve i jednog zategnutog mišića na tijelu. Do predivnih i neodoljivih crta lica.

- Mama ovo je Tyler, Tyler ovo je moja mama Susan.
Pruža joj ruku i gledam kako mu mama nevoljko pruži svoju.

- Da mama, s njim sam se jebala i s njim imam dijete.
- Selina Emery!
- Selina.
Oboje vrisnu moje ime, i tada shvatim volim svoju iskrenost zato što ih tako mogu oboje uvijek nervirati.