Bio sam na vrhu svijeta. Imao sam sve. A onda je došao trenutak kada se sve srušilo...
Nakon što sam se probudio i shvatio da sam dobio još jednu šansu da živim nisam mogao misliti na išta drugo osim na obećanje koje sam dao. "Gdje god bila, ja ću t...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Uzmem cvijeće i uđem unutra. Dok hodam prema njegovom grobu još razbrajam u svojoj glavi sve što sam saznala, što sam shvatila, što sam odlučila. Moram mu reći, on mora da zna, moram da osjetim da je uz mene i da me podupire. Ni sama ne znam zašto imam potrebu zbog toga doći ovdje kada znam da on ovdje nije. Da je ovdje samo ono što je ostalo od njega, duša mu je svuda oko mene, a ono meni najvažnije u grudima Maksima Mladenovića. Priđem grobu i spazim ga tamo. Nije sam.
- O, Bože! - samo prošapćem. To je čovjek iz bolnice. To je onaj koji je došao vidjeti Maria. Već se spremim da ih obojicu psujem što su uopće tu, ali onda čujem njihov razgovor i njihove tužne glasove. Znam da ne bih trebala prisluškivati, ali povučem se iza bora da me ne vide. Slušam kako tužna priča teče s usana tog čovjeka, isto kako teku suze niz Maksimovo lice. Njegova bol i mene zaboli, kada čujem sve što čuje on. Kako sam mogla tako pogriješiti? Kako? Zašto sam osudila ljude o čijoj sudbini nisam znala ništa? Svako u sebi nosi svoju priču. Priču koju kriju iza pogleda, bol koju kriju iza osmijeha. Svi smo mi od istog tkanja istkani i svi pucamo po istim mjestima. Mjestima na kojima se najviše taremo za života. Kidaju nas osjećanja, kida nas ljubav, kida nas bol, tuga, izdaja, prevara. Sve to nagriza finu svilu naših duša i pravi od nas dronjke. Mi sami smo ti koji od tih dronjaka opet moramo napraviti baršunastu tkaninu dovoljno lijepu i dovoljno čvrstu da poput jedra odoli svakoj buri i oluji koju nam život ponovno donese.
„Ne mogu disati! Stari ne mogu disati!" Čujem ga kako govori i strah me natjera da iziđem iza drveta, ali ne i da mu priđem. Otac ga grli, a njegove riječi tjeraju suze još jače iz mene. Ono cvijeće samo isklizne iz mojih ruku i raspe se po tlu, poput sve moje mržnje koju sam do sada osjećala prema ovom čovjeku. Čovjeku koji je bio krv mog Maria, čovjeku koji je u majčinu trbuhu skupa s njim rastao. Njemu kojeg sam nepravedno optužila za smrt mog voljenog.
- Maksime... - njegov pogled pun iskrene boli isječe me u komade, a moje noge samo polete prema njemu, ruke se zavežu oko njega, a obraz se zalijepi za onaj dio njega u kojem živim i postojim. Njegove usne ostavljaju suzne poljupce po mojoj kosi, nježne i meke poput sitne kiše. „Oprostite mi obojica" pomislim u sebi dok susrećem njegove uplakane oči.
* * * *
- Žao mi je zbog svega djeco moja. Zbog bola koji smo svi proživjeli. Žao mi što sam krio istinu od tebe sine. I od tebe Tihana. Moja bol traje dugo godina i nekada sam i pomislio da će doći dan kada će ona jenjiti i proći, a onda sam shvatio da neće. Ostala je velika praznina u mom srcu koju ništa nikada neće moći popuniti, ali vi djeco...Vi možete stvoriti nešto novo. Nešto lijepo, nešto vrijedno. Nešto što će nadjačati muku koju nam je život priredio. Točak sudbine se neprekidno okreće i nekim čudom sve nas je okupio na ovo mjesto. Ja sam godinama tražio tvog brata sine, a život vas je spojio sasvim nenadano. Nažalost niste imali prilike uživati skupa, ali i kroz sve ovo, sada ste skupa zauvijek... Na neki način.
- Gospodine Mladenoviću jako mi je žao zbog svega. Zaista jeste. Ne mogu ni zamisliti vašu tugu. - on mi pomiluje obraz, što me nekako dodatno raznježi.
- Ti mora da zlata vrijediš djevojko kada su oba moja sina k tebi došla. Nekako vjerujem i da srce jednog ne kuca u tijelu drugoga, ovaj bi blesonja našao neki put do tebe. Eto kako su nas život i smrt povezali. - ne znam ni što bih mu odgovorila na to. Stegne Maksimu rame.
- Nadam se sine da ćeš mi jednog dana oprostiti za sve ovo.
- Stari nemam ti što oprostiti. Ništa nisi učinio loše. Možda bih i ja tako postupio da sam bio na tvom mjestu. Ne znam. Činio si ono što si smatrao najboljim. Nisi želio da ti dijete pati, sam si gutao patnju svo vrijeme.
- Boljeg sina od tebe na ovom svijetu nema Maksime.
- Imali ste dva divna sina gospodine Todore. Mario je bio najbolji čovjek na svijetu, a sada je...
- Polako. Pusti da prođe vrijeme mila moja. Svima nam treba malo vremena da prihvatimo ove stvari. Da naučimo živjeti sa ovim istinama. Da vas dvoje naučite živjeti jedno s drugim. Bez mržnje. Zbog njega. - kimnem, jer u pravu je. Sada to znam.
- Ostavljam vas i idem posjetiti Gordanu. Idem joj reći da znaš istinu i da više nikada neću kriti ništa od tebe. - korakne, a ja ga zaustavim. Vratim se tamo gdje sam stojala pa pokupim ono rasuto cvijeće.
- Ponesite joj ovo, istina, rasulo se, ali palo je na zemlju iz koje je i poteklo. Uzmite, dajte joj... od nas. - njemu usna zaigra i oči mu se orose. Tužno se nasmiješi, uzme cvijeće i ode.
- Tihana... - njegov šapat kraj mog uha zvuči kao zvuk vjetra trnci mi prođu tijelom.
- Maksime, što god rekao, u redu je. Ne moraš se ispričavati, ne moraš ništa govoriti. Čula sam sve. I žao mi je. Žao mi je zbog tebe, zbog tvoje majke, tvog oca. Najviše mi je žao zbog Maria, jer on je ostao sam jako, jako mlad. Da je znao da ga tvoj, zapravo njegov otac traži, sve bi bilo drugačije. Da je makar naslutio da ima vas... On je znao da je usvojen, ali mu roditelji nikada nisu željeli reći od kud je došao, jednostavno su rekli da ne znaju apsolutno ništa o njegovu porijeklu. Da li je to bila istina ili ne, nikad neću znati. On jednostavno nije želio provesti život tragajući za istinom i tragajući za svojim roditeljima, jer je vjerovao u to da ga nisu željeli. Da su ga htjeli ne bi ga ostavili u sirotištu kao bebu.
- Ali, jasno ti je da to nije istina.
- Jeste. Sada. I žao mi je što je i on prevaren i živeo je u laži cijeli život. - obrišem lice maramicom, vjerovatno sam sva garava od razmuljane maskare, pa sjednem na klupu, a on se spusti ispred mene
- Tihana... Ja znam da ti mene ne želiš blizu i da... - stavim mu prst na usne
- Nisam. Nisam te željela blizu, željela sam te mrziti cijeloga života i kriviti te za njegovu smrt, ali ne mogu. On tvrdi da ti nisi kriv. On mi je rekao da ga je od mene uzeo netko tko više nije mogao živjeti bez njega. I sada znam tko je to. Nije u redu. Nije fer prema tebi, nije fer da se tako ponašam prema samoj sebi. Ja nisam tako vaspitana. Ne mogu tjerati ovu nepravdu dalje. Oprosti. Nisi to zaslužio. Oboje smo patili, a ja nisam vidjela dalje od svog bola. - uhvati moju ruku i poljubi mi prste.
- Želiš reći da...
- Želim reći da želim. Želim čuti sve što mi imaš za reći, želim čuti tvoje prvo i zadnje druženje s njim, želim da ne razmišljam o mržnji i bolu i da kada god poželim osjetim otkucaje njegova srca u tvojim grudima. Da ih smatram njegovima sve dok ne shvatim da su zapravo tvoji.
- Hvala ti! - povuče me prema sebi i za tren se nađem ogrnuta njegovim čvrstim rukama, licem priljubljena uz njegovo, ne smeta mi nježno grebanje njegove brade o moj obraz, nego samo pogledam u oči mog čovjeka sa slike, pružim ruke i stegnem ih oko ovoga koji je to zaslužio.
- Jesi li već jela? - šapne mi na uho.
- Što? Ne. Nisam stigla.
- Želiš li da odemo na ručak? Negdje gdje je lijepo, mirno i tiho. Negdje gdje možemo razgovarati? - nisam baš sigurna da li je to dobra ideja, s obzirom da oboje izgledamo kao da nas je pregazio tenk.
- Izgledamo kao da smo ispali iz broda na sred oceana.
- Ma koga je briga? Meni si lijepa. Meni si najljepša. Nama si najljepša. - nasmiješim se.
- Ne sličite samo fizički, sličite vi mnogo više - pruži mi ruku, a ja je prihvatim. Uhvatim ga i pustim da me povede.
- Zbilja bih volio upoznati svog brata. Hoćeš mi ispričati?
- Naravno. Što god želiš znati. Priča za priču, može?
