🍃 Obećanje 🍃🔚

Život je čudo

– Jesi ok? – pita me dok ležim na njegovim grudima i prstom prelazim preko ožiljka na lijevoj strani.

– Da. Sve je u redu. Sve je i više nego u redu. Ne znam kako to objasniti. Ne osjećam se čudno, ne osjećam se izdajnički, ne osjećam apsolutno niti jedan loš osjećaj. Osjećam samo mir, samo radost i to što mi cijelo tijelo još treperi to neću spominjati. – osjetim njegov poljubac na svom tjemenu i rukom me jače stegne i privuče uz sebe. Prelazim prstima svuda po njemu, tako je lijep i tako savršen i sve u meni opet želi osjetiti ga svakim milimetrom.

– Čuješ li to srce Tihana? Što govori? – prislonim uho još bliže pa ga pomazim.

– Kaže da je mirno. Da je sretno. Da je ispunilo obećanje koje mi je Mario dao prije smrti. Kaže i to da ne želi više pripadati njemu, jer ga je on s ljubavlju darovao tebi. Iako nije znao kuda će to srce otići, sretan je što je sada tvoje.

– Zbilja? Sve to kaže?

– Veruj mi – poljubim to mjesto, mjesto gdje su moja prošlost, sadašnjost i moja budućnost. Mjesto u kojem sam postojala i odakle nikada nisam otišla. Čak ni kada više nije kucalo u istom čovjeku. Tu sam ja. Tu je moj dom i što god tko rekao ja pripadam ovom srcu za zauvijek. Ovom srcu i ovom čovjeku. Zašto je život tako uredio nikada neću znati. Zar je od početka tako bilo namješteno? Zapalila sam se za Maksima kada sam ga prvi put u životu vidjela, to je živa istina, ali zapalio je on i još pola cura Hrvatske i okolnih država. Sve smo mi mlade, lude i totalno popaljene slinile za njim. Onda se jedne noći u Beču pojavio čovjek skoro identičan njemu kojega sam zapalila ja. I sve je to tako počelo. Maksim je ostao samo neka luda simpatija, pa ponos, netko visok i nedostižan, a Mario je postao moje sve kao i ja njegovo. U njemu sam našla ljubav, našla sam život, našla sam sreću. Sve ono što sam nekada davno još dok sam bila vrlo mlada zamišljala s Maksimom. Pa, tko nije. Da mi je naći jednu curu koja je čula za njega i koja ga je vidjela, a da nije zamišljala da će provesti život s njim. Voljela sam Maria. Iskreno, svim svojim srcem, svom svojom dušom. Voljela sam ga onako kako se voli onaj koga želiš imati uz sebe do kraja života. Nisam ja voljela njegovo lice koje je neopisivo podsjećalo na Maksima, niti njegovo tijelo koje je bilo isto takvo. Voljela sam ga zbog njega. Zbog onoga što je bio, zbog načina na koji je on voleo mene. A voleo me ludo. Totalno ludo, onako pravski, živio je za dan kada ću reći zbogom mom poslu i životu ovdje i dočekati ga u našem stanu kao ono što sam trebala postati. Njegova žena. Živeo je za to da mi ispunjava svaku moju želju, mada ih nikada nije bilo mnogo, jer ja sam odgojena da budem skromna, da budem normalna. Voleo je moje budalaštine, volio je moju ozbiljnost, voleo je moj osmijeh za koji je bio zaslužan većinu vremena. Voleo je toliko toga što sam voljela i ja, a ono što nije do tada jednostavno je uz mene zavoleo. On je bio ljubav. Čista, prekrasna ljubav. Čovjek satkan od osjećanja, vrijedan, pametan, dobar. Mnogo vremena sam mislila da je jedan od rijetkih. Da nigdje više neću naići na takvog čovjeka. Da bi trebala zapeti i dobro tražiti tu iglu u plastu sijena, ne bih li našla nekog sličnog njemu. U kakvoj sam samo zabludi živjela. Shvaćam to dok me ruke ovog predivnog čovjeka stežu uz sebe, dok se topim od vreline njegova tijela, dok me obara želja za tim istim tijelom i sve moje grabi k njemu. Shvaćam da zapravo sve ono što sam imala, sve ono za što sam mislila da sam izgubila i da je otišlo u nepovrat, sve sam to opet pronašla ovdje. Na ovim usnama, u njegovim rukama, u načinu na koji je vratio moje tijelo u funkciju, tijelo koje je spavalo pokriveno tugom, učahureno u bol, ogrnuto u mržnju. Sve je to on maknuo s mene svojim poljupcima, svojim vrelim dlanovima, svojim iskrenim riječima. Nije se pretvarao, nije lagao, nije glumio. Pokazao je da on nije nikakav mačo kreten, da je čovjek koji osjeća, a tu boju njegovih osjećanja, to je moja tama čekala. Griješila sam i priznajem to, nisam ga htjela blizu, ali viša sila nas je gurala jedno prema drugom. Netko se zbilja potrudio da sve moje okrene naopako i da moje oči gledaju na sve drugačije. Netko tamo negdje... I hvala mu. Hvala mu što osjećam ovaj mir, što osjećam da sam izašla iz crnila koje me gušilo, koje me stezalo, od kojeg sam bila totalno luda. Totalno neka druga Tihana, daleko od one prave, one koja je bila sretna uz svog čovjeka. Tko li je to tamo negdje zapisao ovaj ludi scenario? Tko se to igrao mojim životom i na kraju, sada nakon svega što sam bila, što sam željela, što sam prošla, nakon sve one boli, slomljenog srca, zgaženih snova, poslao mi njega? Poslao mi čovjeka koji je sve u jednom. I lijek i spas i ljubav i srce i duša. Koliko god da razmišljam ne dolazim do nikakvog normalnog odgovora, do nikakvog realnog rješenja, shvaćam da je sve ovo djelo neke više sile i da ne vrijedi hvatati se u koštac s tim. Dok slušam kako njegovo srce tuče jasno mi je samo jedno. Ovako mora biti. On i ja, naša srca i naša tijela odavno su povezana.