Bio sam na vrhu svijeta. Imao sam sve. A onda je došao trenutak kada se sve srušilo...
Nakon što sam se probudio i shvatio da sam dobio još jednu šansu da živim nisam mogao misliti na išta drugo osim na obećanje koje sam dao. "Gdje god bila, ja ću t...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Joj mačkice da znaš da mi je tvoja nježna ručica bila potrebna k'o jebeni melem na moj nagnječeni ponos. Ta luda žena zbilja nije normalna. Sad se osjećam preporođen. – ona odmahuje glavom dok oblači svoje uske hlačice, a ta guza totalno me potjera da ustanem i zgrabim je ponovo.
– Damjane, jebi ga, pa moram da idem, zakasnit ću na sastanak. Nisi fer uopće.
– Ma daj Lanče, kakav sastanak, evo mi ovdje sastančimo od sinoć, jasno ti je da su ti sastanci ono beskonačni, otegnu se k'o muda u kamile, pa vjerujem da ti je bolje da produžiš ovaj ovdje sa mnom nego da ideš tamo gdje te smaraju. Kamile. S mudima do poda. Dosadni. Sastanci. Znaš. – moje su ruke svuda po njoj, a ona uživa u tome. Znam da mora ići, ali ja sam gad i j. mi se živo, na godišnjem sam imam vremena za sve, pa ću da je na sve moguće načine zadržim ovdje, u krevetu, cijeli bogov dan. Ne može ona meni odoljeti, skače mi na kukove i već me obara poljupcima, pa samo koraknem unazad i trucnem na krevet skupa s njom. Joj doktorice Lano, pa ti rođena za mene. Mobitel mi zazvoni i prekine ovaj užareni trenutak. Ona se odvoji od mojih usana.
– Ma nek' zvoni tko ga jebe, ja sam na godišnjem.
– A, možda bi se trebao javiti, netko je uporan, a ja zbilja moram ići Damjaneee...
– Ma ti moraš samo da se ponovno svučeš mala moja, da legneš i da uživaš. Ništa drugo ti danas ne moraš.
– Neki moraju raditi manijače i zaraditi za život. Nisu svi dobro potkoženi kao ti.
– Ma što kenjaš mala zvjerko imaš privatnu ordinaciju, ništa tebi maco ne fali.
– Daj se više javi na taj mobitel, nesitu jedan. – okrenem očima, pa dohvatim jebeno zvrndalo. Todor.
– Ej, Todore, Tole, Tošo, gdje gori?
– Damjane, sine, oprosti što smetam.
– Ma samo reci stari. Mala je baš malo odahnula, ne smetaš. – osjetim udarac u tikvu, a jebla sebe uvrće nosom.
– Čuj sine, trebao bih uslugu. Nije ništa strašno, ne brini.
– Stari i da treba nekog koknuti, za tebe ne bi bilo problem.
– Iju, pa otkud to? Nije, nego, slušaj. Kupio sam poklon Maksimu. Veliki. I želim ga iznenaditi i volio bih kada bi bio uz njega tada. Ono, ti i da nađeš Tihanu, nekako bih volio da budete tamo tada.
– Tamo? Gdje?
– Znaš onu stazu na terenu prema Viru?
– Da...
– Možeš popodne doći tamo s njom? Ono, zvao sam i Marinu i Igora, mali je našao zamjenu, želio bih da njegovi prijatelji budu tamo.
– Stari nemam pojma što si smislio, ali pristajem. Ako je za Maksonju, ima da se nacrtamo tamo. Svi.
