🍃 Obećanje 🍃🔚

Svi želimo

Nisam ni primjetio kako se mrak brzo prikrao. Toliko sam uživao u razgovoru s njom, u obroku koji smo skupa pojeli, onome koji nije bio ni ručak ni večera. Uživao sam u svakoj njenoj riječi, u sjaju u njenim krupnim očima dok je pričala o ljubavi s mojim bratom. Boljela me tuga u njenom glasu kada bi je slomilo s vremena na vrijeme shvaćanje da on više nije tu. Osjećaj njenog dlana na mome bio je nešto posve drugačije, nešto što do sada nisam osjetio s nijednom djevojkom, a bilo ih je ne budimo skromni mnogo, baš mnogo. Pao mi je teret sa srca kada je rekla da mi vjeruje da smo obojica vidjeli našu majku tamo, onoga dana, jer i ona je usnila Maria koji joj je rekao nešto slično. Kada sam je pitao vjeruje li u snove i vjeruje li da postoji to nešto tako natprirodno, kao iz topa je ispalila da vjeruje. Da nije prije, ali sada da. Sada u sve vjeruje, jer okružila se čudima. A, i ja se osjećam kao da sam upravo u društvu jednog čuda, jednog čuda spakovanog u ovu malu mrvicu tako lijepu i milu i totalno drugačiju nego što je bila kada sam je upoznao. Što se to promijenilo kod nje, ne znam, a možda je i bolje da ne diram vraga. Da nisam bio danas ovdje s njom, nakon ovoga što mi je otac rekao, ja bih se slomio opet. Opet bih dopustio sebi da me svladaju ti napadi boli, ta tuga koja nikako da istječe iz mog života, ali ona je bila tu i njena je ruka držala moju i kao da smo kroz sve što smo jedno drugom rekli skupa prigrlili istinu i otpravili žalost dalje od nas. Osjećaj u mojim grudima ne mogu riječima opisati. Letim. Osjećam kao da tereta na mojim plećima više nema, da je sve nekako mirno, poput mora bez daška vjetrića. Jesi li to ti brate konačno našao mir? Je li ti laknulo što i ona i ja znamo istinu? Je li ti drago koliko i meni što sam te upoznao makar ovako, slušajući kako tvoja žena, naša žena priča o tebi sa toliko ljubavi? Naša žena! Kako to samo bolesno zvuči, zar ne? Ali, to je istina. Ona je tvoja, u tvom srcu stanuje, a tvoje je srce sada moje i u mojim je grudima. Što je tvoje moje je i nitko se ne buni zbog toga. Ni moja svijest, ni moje tijelo, a ni ona. Ne mogu da je ne gledam kao ženu koja živi u meni, kada sve moje to želi i hoće. Znam da to izgleda odvratno, ona je ipak bila zaručnica mog brata, koji je umro jer je stradao u mom autu i čovjeka čije sam srce dobio da bih nastavio živjeti. Kada na sve to pogledam, mi smo gori od bilo koje španske telenovele, a bogami i turske. Ne znam kakve planove ima Bog za nas, za mene i za nju i da li je zapravo cijelo vrijeme neka ljubav bila suđena nama, a ne njima, da li je ona dobila ili odabrala pogrešnog brata, to zna samo onaj koji nam je ovu sudbinu zapisao. Ono što ja znam baš u ovom trenutku dok izlazimo van iz restorana dok je noć okupala grad i popalila svoje male prirodne lampice, a i ove gradske, dok je čvrsto držim za ruku, je to da je osjećam cijelim svojim bićem. Kako, zašto, kakav je ovo otrov koji mi teče venama, iskreno blagog pojma nemam, ali znam, znam da osjećam miris njene kose u svakoj pori svoje kože i da me opija kao ljuta rakija.

– Koliko dugo sjedimo unutra, zaboga, već je mrak?!

– Ne razmišljam o vremenu više. Ni u jednom trenutku nisam pomislio na to koliko sam dugo tamo unutra s tobom, ali sam poželio da traje što duže.

– Maksime... Ne znam kako smo došli do ovoga, ni kako se najednom sve promijenilo, ali sretna sam što si mi dao priliku da ti kažem kakav je bio...tvoj brat. Da se još jednom sjetim svih njegovih ludosti, da se sjetim ljubavi kojom mi je uljepšavao život. I sretna sam što si mi rekao sve to što jesi. Oprosti mi još jednom što sam te osuđivala svo ovo vrijeme. Nisam imala pravo.

– Ne zamjeram ti. I sam sam to činio. Mrzio sam sebe, mrzio sam to što se dogodilo. Bol nas mijenja iz korjena Tihana. Dobri ljudi postaju opasni kada ih boli. Mi smo poput ranjenih životinja. I tvoja sopstvena koju gajiš godinama ugrist će te kad je u agoniji, a kud neka druga. Imala si ti svo pravo svijeta mrziti krivca za svoju nesreću.

– Ali ti...

– Nije to bitno sada. Kriv sam, naravno da jesam. Trebao sam znati kako izbjeći nesreću.

– To je bio trenutak. Gledala sam. Možda biste i uspjeli izbjeći to da vas onaj auto nije udario od nazad, ali kad se to desilo sve dalje bilo je samo jedan tren. Žao mi je što sam te krivila, ali valjda je to ono iz mene naskočilo na svu tu bol. To što sam znala koliko si dobar vozač i da možeš spriječiti tu nesreću, a nisi uspio.

– Jedva čekam dan kada će sve ovo proći i kada ću opet sjesti u svoj auto i stisnuti gas do daske. Nisam vozio od nesreće.

– Ne možeš sebi uskraćivati to Maksime, to je tvoj život. To je ono što jesi. Trebao bi se vratiti sebi. Što prije. – stegnem je za ruke, pa je privučem sebi. Ulična lampa osvjetljava njeno lijepo lice, a oči joj šaraju po mome. Tako je lijepa u ovom trenutku da se sve u meni trese.

– Misliš? – upitam primičući se njenim usnama.

– Da. Mislim. – već sam tako blizu tim pupoljcima crvene ruže koji me mame, koji me toliko privlače da ne mogu da se oduprem, iako znam da ne treba da sam joj tako blizu, da treba da poštujem ljubav koju ona još osjeća za Maria. Ne mogu. Vuku me kao magnet, vuku sav metal iz moje krvi, svu moju limariju, svaki šaraf na meni privučen je njima.

– Jebem ti! – opsujem pa sklopim oči – Oprosti. Tako te jako želim poljubiti da ću odapeti, ako to ne učinim. – ona samo stavi dlan na moje srce, a drugi izvuče iz mog i stavi ga na moj obraz. Šuti par sekundi, a ta tišina zvoni u mojim ušima kao gong.

– Maksime... Tko to želi učiniti? Ti ili... – stisne dlan – tvoje srce?

– Obojica! Svi želimo. I ja i srce i usne i ruke i noge i duša. Svi te žele poljubiti. – ona se nasmiješi, pa se primakne skroz blizu. Osjetim treptaj tih mekih usana, osjetim kako diše, kako cijela treperi. Njene su usne na mojima, prvo nježno i lagano, onako kao prvi put, kao kada ne znaš, pa se bojiš. Prekine taj tako prokleto čaroban tren, kao iz neke proklete bajke, ona i ja pod svjetlima ulične lampe, u toploj noći, ispod otvorenog neba, drhtimo kao neke neiskusne pubertetlije, jer toliko je sve što nas okružuje čudno i krajnje neobično, ali naša se srca i naša tijela privlače tako jako i ma tko što rekao, ma što mi rekli, moramo se pustiti. 

Njen slatki, sramežljivi osmijeh samo zapali moj fitilj, stegnem je uz sebe i nestanem u njoj. Nema više stida, nema srama, nema straha, neugodnosti. Sve je najednom nestalo. Sve što smo bili, sve što smo propatili, sve što smo osjećali. Ovim se poljupcem ja ponovno rađam na njenim slatkim usnama, bio to grijeh ili ne, u sebi znam da se i ona osjeća isto. Ovije ruke oko mog vrata, pa se izdigne na prste. Uzvraća mi istom željom istim žarom i ja shvaćam u tom trenu da htio ne htio, ja pripadam ovoj ženi. Obećanje koje joj je ovo srce dalo ja ću da ispunim. Bit ću uz nju zauvijek i voljet ću je onako kako ju je volio on. I više od toga. Ona i ja stvorit ćemo novu priču. Našu priču. Oboje ćemo se izdići iz svog bola iz svog vlastitog pepela i ponovno zasjati. Hoćemo. Ne znam kako to znam, ali znam. I osjećam. Sve dok je ona u mojim rukama i dok mi uzvraća poljupce grleći me, ja se osjećam kao gospodar svijeta. Novog svijeta u kojem ću živjeti bez bola, bez utega na svojim grudima, uz ovu ženu od koje neću odustati apsolutno nikada. Zar nije Damjan rekao da sam ja jebeni Maksim Mladenović? O, da, bit ću ja opet on. Uskoro!