Prolog

10.1K 211 16
                                    

PROLOG

Jednog dana dok je u svom omiljenom kafiću ispijao svoju kafu, nije ni očekivao da će mu se život za par minuta okrenuti za 360°.

"Vidiš onog čoveka tamo. Sa crnom kosom, u beloj košulji? Njemu ćeš predati ovu korpu." Izgovorila je u jednom dahu žena sa korpom u ruci.

Na licu nije odavala nijednu emociju, ali kada bi je pogledao neko sa kojim je razmenila par rečenica, istog trenutka bi primetio borbu u njoj. Borbu o kojoj osim nje niko ne zna. Izgleda tako nevino. Niko ne bi mogao ni da primeti njenu sudbinu koja joj postepeno menja život.

"Ali..." Uplašeno je odvratio, čovek pored nje koji je imao dužnost da izvrši sva njena naređenja.

"Bez rasprave, predaćeš i otići ćeš odmah." Uložila je sav napor kako bi odlučno izgovorila ovu rečenicu. Još jednom po poslednji put je bacila pogled na korpu koju je držala u svojim rukama.

Kada bi stranac iz prikrajka posmatrao ovu scenu bez ikakvog znanja o ovoj ženi, bez sumnje bi primetio kako ova žena jača stisak oko korpe. Svaki slučajni prolaznik koji bi bacio pogled na ove ljude primetio bi ženu koja tužnim pogledom gleda ka korpi. Kao da je htela utisnuti ovu korpu pored nje i ići sa njom svetom. Maštala je ona o tome ali mašta i realnost nikako ne idu zajedno.

"Ne mogu to da uradim. Prevelika je gužva a samim tim i verovatnoća da će nastati haos ukoliko tako ušetam i samo mu predam bebu."

"Prava si kukavica, zbog čega sam ja tebi uopšte poverila tako bitan zadatak?"

"Zato što osim mene ne možete nikom drugom verovati."

"U redu, dosta je! Sačekaćemo da popije svoju kafu. Ali nakon toga ne želim ni da te vidim ni da čujem za tebe. Završi svoj zadatak i nestani. " Svaku sponu sa njenim trenutnim životom je polako ali sigurno uništavala. Jedna nepromišljena noć koštaće je života.

Aleksandar P. O. V.

Nakon napornog radnog dana otišao sam u svoj omiljeni kafić da popijem prvu kafu ovog dana. Zavisnik sam od kofeina. Svakog jutra pre trčanja popijem kafu. Ovog jutra zbog puno obaveza nisam stigao ni kafu da popijem o trčanju i da ne pričam. Dok mi donosi kafu i stavlja je na sto pomalo nespretna konobarica pokušava da mi se nasmeje zavodničkim osmehom ali joj nikako ne ide. Danas nisam raspoložen inače bi mogla da posluži uprkos njenom lošem pokušaju. A onda se setim. Ja kasnim, obećao sam  prijateljima da ćemo izaći na jedno piće.

Ovih dana nisam zainteresovan za druženja, samo mi je potreban san. Na brzinu sam dovršio kafu i platio račun. Morao sam do stana da se istuširam i presvučem. Petak je, klubovi su sada puni. Otključao sam svoj najnoviji Rang Rover i krenuo ka stanu. Kada sam pogledao telefon već sam imao par propuštenih poziva.

Grad je već sada pun, gužva je na putu kasniću najmanje 1h. Ne smem ni da pomislim da se javim na telefon jer će odmah krenuti sa prigovorima kako uvek kasnim i da previše radim.

Parkiram auto ispred zgrade i krećem liftom ka svom stanu. Dok sam listao sve pristigle mejlove ovih dana, lift je označio dolazak na željenu lokaciju. Koračajući ka stanu u hodniku primetio sam da neka korpa stoji na vratima. Ne znam od kud ova korpa ovde ali verovatno je neko slučajno zaboravio. Čuo sam da će nam se promeniti ekipa za čišćenje, moguće da su oni nešto stavili. Ali kada sam prišao bliže čuo sam plač. Plač? Bože. Brzim koracima sam stigao do korpe. Sadržaj korpe je učinio da moja faca iz opuštene pređe u zabrinutu.

Bože, šta radi ovako mala beba ispred mog stana? Nakon što sam veoma glasno postavio pitanje, gledao sam nepomično u ovo malo stvorenje. Obučena je sva u belom. Pokrivena sa veoma tankim ćebetom. Proučavajući korpu shvatio sam da osim ove bebe ničeg nema. Čak ni najmanjeg papirića. Stajao sam tako na ulazu sigurno još 20 minuta, krajnje zbunjen situacijom. Brzo sam se dozvao sebi i prošla mi je misao da je bebi možda hladno. Ipak stojimo na hodniku. Podigao sam korpu i nekako otključao stan.

___________________________________
Uživajte u novoj priči.❤

Život je kocka 🔚Where stories live. Discover now