The Hidden World

23 ▬ ''Tu si.''

Prolazili su dani i dani. Digitan sat na zidu učionice je pokazivao 26.12.2014., vrijeme 2:55 poslije podne i cijela 2 stepena celzijusa.

Svi su pričali, profesori nisu marili.

Samo još 5 minuta i polugodište je zvanično gotovo. Cijeli septembar, oktobar, novembar, decembar. 4 mjeseca sam u Americi i ne znam gdje mi je glava. Ne znam šta radim, ne znam o čemu da razmišljam, ne znam gdje je Kristian.

To je uglavnom ono o čemu razmišljam. Onaj dan, kad me poljubio, stigla mi je poruka Morao sam to da uradim. Sljedeći dan, ispisani su iz škole i otišli. Samo tako. Otišli su. Nema Kristiana. Nema Alexa. Nema porculanki. Bila sam kod njihove kuće. Ni traga P.J.-u. Nikome. Njihove stvari su iščezle, njihovi brojevi odjavljeni. I David je bio malo izbezumljen, ali on je opušten jer misli da imaju valjan razlog. "Bio sam prije bez njih, bićemo i sada dobro bez njih", rekao mi je.

Ali ja osjećam toliku prazninu. Kao da je dio mene iščupan. Cure su mi bukvalno uvalile ono šta ću obući za Novu godinu u ruke. Rekla sam im da mi se Kristian možda ipak sviđao, da opravdam bedačenje.

Možda to i nije bila laž.

Možda...

Ne znam čak ni jesu li živi. 

Zvono me trgnulo, iako ne znam da li je to pravi izraz. Lijeno sam ustala i izašla iz učionice. Svi su išli ravno ka vratima, srećni i zadovoljni. Prije nekoliko dana sam bila sva kao »Oni žive u takvoj zabludi, nemaju pojma kakav je ovaj svijet«, a kako nema Kristiana da mi uljepša ovaj "svijet", i ja želim da ne postoji. Ponekad želim da ne postojim ja. Jesam se često ljutila i svađala sa Kristianom, ali bilo je i divnih momenata. I u svakom sam uživala, osjećala se živom i željela da traje zauvijek.

Kao onda kad me poljubio...

Prije nego što sam se okrenula, 31.12. sam sjedila u svojoj sobi, pred ogledalom, dok mi je Leah radila kosu. Znam da je Kristian rekao da postaje jača, ali nije u potpunosti ravna. Zadovoljna sam kako je dugačka, sviđa mi se to. Vrata sobe su otvorena i moja braća neprestano ulaze. Ova zabava je postala od manje zabave, na zabavu godine gdje je bukvalno pozvana cijela škola. Zaključaćemo svoje sobe i Binki (iako mislim da je Kyle govorio nešto o tome kako će je pustiti u jednom trenutku), a zabava je u najvećoj prostoriji kuće. Dalje je od dnevnog u kojem mi provodimo vrijeme, ali smo napravili tako da kuhinja i taj naš dnevni budi bez ljudi. Zatvorili smo vrata i Matt je unajmio izbacivača za noć (neki bezveze lik, platiće mu 650$, ali šta ja tu mogu) da ne daje nikome osim nas da ulazimo tamo i osoba koje mi povedemo s nama. Mislim da su Kyle i Matt najuzbuđeniji, ipak je ovo prva zabava koju oni prave i mora biti najbolja.

Obično, već 4 godine, na Novu godinu, Trevor Pollen mi je gurao jezik niz grlo bez moje dozvole. Ne znam kako mu je jebeno uspjevalo svake godine. Bar sam sigurna da ove neće. Voljela bih da je Kristian tu.

"Na desno, lijevo ili pravo?" Theo je ušao, sa gelom spremnim na oba dlana i kosom koja mu je padala preko očiju.

"Na desno." Leah je odgovorila.

"Lijevo!" Gwen se pobunila. "Lijevo." Značajno je rekla Theu.

"Glupost. Bolje desno." Olivia je odmahivala glavom. Jesam li ja to jedina primjetila, ili Olivia i Leah uvijek imaju isto mišljenje o svemu?

"Ravno." Prevrnula sam očima. "Ako staviš na desno primjeti se da ti je lijevo uho klempavije. A ako staviš na lijevo, stalno će ti smetati i onda ćeš je stalno sklanjati i nerviraćeš sve oko sebe i na kraju pokvariti sve." Gledala sam ga u odrazu u ogledalu. Stavila sam kreon, ej.

"Misliš?"

"Znam te." Uzdahnula sam. Trznula sam se kao da je neko bacio tarantulu na mene kad mi je telefon zazvonio i odmah sam ga uzela u ruke. To je samo mama.