The Hidden World

12 ▬ ''Upropastila si je za mene.''

Oh, i kako je samo ispunio to obećanje!

Cijelo klizalište, samo za nas. Cijelo. Samo mi. Bilo bi dobro da i oni odu, ali šta bih ja.

"Woooooo", David se prvi pustio klizaljkama na led, a za njim i Matt. Theo se pobrinuo da bude muzika. Volim klizanje.

Ja imam savršene, bijele klizaljke koje sam kupila prije nekoliko minuta. Cijelo klizalište za nas. Kyle i Theo su se glupirali nekim plesnim pokretima, imitirajući Justina Biebera i Jadena Smitha na ledu, pogotovo sa pomoćnim pingvinima. Samo što su Bieber i Smith puno zgodniji od njih.

Onda su se takmičili (jer se oni uvijek takmiče u nečemu) ko je brži, ko se više može vrtjeti u mjestu i ostalo. Ove klizaljke su tako dobre. U Londonu bih se preko zime par puta iskrala, zato nisam zaboravila kako da stojim na ledu.

Bili smo tu cijeli dan, jeli smo, uživali u njihovim predstavama. Pa, uglavnom sam ja uživala, jer su se glupirali. Odavno nismo mogli da se zajedno zabavljamo negdje. Naveče, oko 7, žalili su se da ih bole noge i da ne mogu cijeli dan da provedu na klizaljkama. Zašto koji kurac ne bi mogli? Ja mogu. Ja imam cijeli dan, dopušteno mi je. Onda su se malo otimali oko onog stroja za čišćenje leda, i na kraju me ostavili samu. Neka su. To sam i htjela.

Čist led i ja, sama, prepuštena muzici i ledu. Nemam pojma kakve gluposti baljezgam, samo želim da se kližem jer jako volim klizanje. Primjetila sam nekoga na tribinama koje su bile samo s jedne strane. Nisam razaznala ko je, ali sam primjetila da ima radnika ovdje, pa sam pretpostavila da je neko od njih.

Zaletila sam se da se vrtim ukrug, na jednom mjestu, ko zna koliko puta. To je najdivnija stvar na ledu za koju ti trebaju godine da savladaš. Sada je bilo tako lako. Kao da to radim oduvijek.

Kretala sam se brzo, ali sam mogla da vidim jako dobro. Isprva mi je bilo čudno - zar ne bi trebalo da je sve mutno, kao kad se voziš autom i gledaš u žbunje? Ali sam nakon nekoliko puta zaključila da su mi se samo oči navikle.

Nikoga više nije bilo na tribinama, znači radnik je otišao. Osim.. osim ako to nije bio Kristian. Mogla sam da se zakunem da vidim Kristiana u onoj milisekundi kada se nađem licem prema ulazu. Onako, naslonjenog jednim ramenom i raščupane kose. Definitivno stoji tamo, a na ledu se jako teško zaustaviti.

"Kristiane?" Napravila sam par koraka, jer mi se i dalje malo mantalo, ali njega nije bilo. Brzo sam došla do ulaza, gledajući desno, prema izlazu. Nije bilo ničega. Mogla bih da se zakunem da je stajao tamo.

"Hej?"

"Aa", zavrištala sam, trgnuvši se na nečiji glas. Zamalo sam pala, ali sam se pridržala za ovaj kao plastični zid. "Jebote." Promrmljala sam dok se momak prljavo plave kose smješkao.

"Izvini ako sam te uplašio."

"U redu je." Nije u redu! Prepao me, kučkin sin. Kao da ovo nije dovoljno jezivo; ja sama, po mraku, na ledu kojeg osvjetljavaju reflektori i neko mi se odjednom obrati. Nije li to početak 70% horora?

"Ti si Anderson, zar ne? Ja radim ovdje, pa.."

"Aha." Osmijehnula sam se. "Ovaj, mislila sam da je Kristian... Učinilo mi se da neko stoji ovdje." Pokazala sam na mjesto gdje je tačno stajao.

"Ja nisam vidio nikoga." Namršteno je rekao. "Neki još Anderson je rekao da ne puštamo nikoga."

"Da, moj brat." Osmijehnula sam se. Osjećala sam se tužnom što to nije bio Kristian. Željela bih da jeste. Da ostvari moja maštarenja o tome kako mu opraštam i ponovo smo prijatelji. Iako nisam sigurna šta mu to trebam oprostiti, jer sam ja ta koja je luda ovdje i nema nikakvih argumenata osim nelogičnih činjenica koje moj mozak neće da prihvati kao neistinite.