The Hidden World

38 ▬ Special: Arabella's POV

Slušajte ovu pjesmu iznad, to je Arabella od Arctic Monkeysa, za malo ugođaja ahhahah

__________________________________________________

"Ja ne mogu biti Arabella. Kako misliš da sam ja Arabella?" Šokirano sam stajala i gledala u Neila, tražeći drhtaj usne, boricu oko očiju, izvijanje obrve - bilo šta šta bi mi reklo da me zajebava. Ali nema traga humoru.

"Niste bukvalno ista osoba, ona je tvoj mrtvi predak. Imaš iste sposobnosti kao ona. Ako su Haleovi pokušavali nešto da sakriju, žao mi je, ali znamo da si Arabellin potomak."

"Potomak? Kak- Kako mogu da imam natprirodne pretke? Mi nemamo sposobnost rađanja." Ako mi neko sad kaže da možemo i zatrudniti, raniću se.

"Ne, ali je Arabellin brat imao djecu." Objasnio je. "Za možda 170 godina, i ti ćeš naići na natprirodnog potomka svoje braće. Ako, znaš, ne budeš mrtva i ako oni budu imali djecu." Mislim da je Kristian to spominjao. Ima mnogo toga da mi objasni.

"Ja sam.. Kako to da Kristian nema? Ili Alex?"

"Anna, moraš nešto da shvatiš. Ubice nisu pozitivci. To što si ti bolja osoba od njih, a na njihovoj strani, ne znači da si na pravoj strani. Oni su svi ubili svoje porodice. Alex jeste. P.J. još prije nove ere." Gledao me, kao da čeka reakciju. "Kristian takođe."

"Zašto?" Glas me izdao i prošaputala sam.

"Jer su Ubice. Ti nisi jedna od njih. Osjećaš li to među nama?" Pokazao je na prostor između nas. "Osjećaš me bolje, jer pripadaš nama, Anna, nama, ne njima. Nazovi nas kako hoćeš, Doktori, Utjerivači Pravde, Hectorovi miševi. Ti si jedna od nas."

"Nemoguće." Odmahnula sam glavom. Kao da se svi moji strahovi, sumnje i najgore noćne more ostvaruju. Nisam poludila. "Kristian bi-"

"Bi li?" Prekinuo me bijesno. "Šta ti je ustvari rekao? Arabella mu je obrisala pamćenje. Arabella je bila poput nas, ona je bila na našoj strani. Arabella je prevarila Kristiana Halea, kao niko nikada. Zavarala je sve pomoću svojih sposobnosti; tako joj je slijepo vjerovao da nije osjetio da ona sve vrijeme koristi sposobnosti. Ona je bila.. Ne moćnija od njega, ali definitivno pametnija. I to je uradila 1856. godine, tačno ovdje u Londonu."

"1856." Prošaputala sam. "Prije 150 godina."

ARABELLA'S POV

19.7.1856.

"Dobro jutro, Arabella." Moja pretenciozna, uglađena i umišljena majka me nezadovoljno pozdravila, dok sam se posljednja pridruživala stolu. To ne priliči jednoj dami. Ali neko mora i posljednji da dođe, zar ne?

Moja majka, oh uvažena ledi Anderson, je žena srednje visine, u potpunosti predana biranju odgovarajućih haljina za određeni dio dana i savršene biserne ogrlice koja ide uz nju. Ovo sunčano jutro, to je haljina žive, zelene boje i biseri koje joj je moj otac kupio u Americi. Šta bih dala da i ja odem tamo...

Moje mjesto je bilo između moje braće, Dominica i Henry-Alexandera, dok su moje sestre Leonora i Rebekah, uglađene kao i uvijek, sjedile do najmlađeg brata Edwarda. Leonora, Rebekah i Edward su ustvari kćeri i sin moga strica i strine, koji su nažalost, prije 14 godina umrli u razmaku svega par mjeseci. Prvo strina, pri porodu, a zatim ujak u nesreći.

Uvijek sam se pitala kako je majka mogla da ih prihvati kao svoju djecu i dopusti da je nazivaju majkom, a onda sam saznala da su naslijedili sve šta je stric, veliki lord Anthony Anderson, posjedovao. A to je mnogo.