X

622 66 10
                                    

Nikada nećeš znati ako ne pokušaš.

***

"Šta kažeš na to da te za početak izvučemo iz ove zgrade?", Lillan pomalo nesigurno upita Nialla koji je sada bio na nekom većem rastojanju od nje. I dalje su im se tela dodirivala, ali ne u tolikoj meri. Lillian je mnogo lakše disala nakon pomeranja njegovog tela i reči. Osetila je da polako uspeva u ostvarenju plana. Mora se potruditi, mora vratiti onog starog Nialla.

"Ne znam koliko je to pametno...", Niall pokuša da negoduje spuštajući glavu ka podu i ispuštajući izdah.

"Dovoljno pametno. Devojka koju si pustio juče mogla bi te svakog momenta prijaviti.", pokuša da ga natera da podigne glavu na gore i pogleda je duboko u oči. Iako joj i dalje nije išlo da uhvati taj plavi pogled posle tolikog vremena, on je mogao videti njene oči. Podigla mu je glavu ka gore naslanjajući prste na njegovu bradu. Niall je bio malo zbunjen tim gestom, ali nije se mogao odati.

"U pravu si...", tiho izusti i Lillian zapljusnu val njegovog toplog daha. Na trenutak izuzetno sporo zatvori oči i pomazi isto mesto na njegovoj bradi svojim palcem.

Iako nije želeo sebi da prizna, njen dodir mu je prijao. Dok ga je mazila po licu, osećao se drugačije, čudnije... Kao da se našao baš na onom mestu na kome pripada. I jeste, bio je pored osobe koju je tako voleo, samo što su ta osećanja čekala pravo vreme da bi se ponovo probudila. Nikada ne bi mogli nestati oni osećaji za staru prijateljicu, nikada ne bi mogla nestati ona iz njegovog srca. To je bilo nemoguće.

"Moramo ti prоmeniti odeću...", Lillian tiho izusti i krene spuštati svoju šaku polako, pa sve do njegovih prsa koja su se istog trena uznemirila.

"Ne!", njegov glas je prekide i Lillian uplašeno podiže pogled ka njemu.

"Ali kako misliš da izađeš napolje takav?", pokuša da izvuče ono dobro iz svojih reči. Nije sada mogla razmišljati o reakcijama prolaznika kada bi zatekli poznatog Sekira-čoveka kako se slobodno kreće ulicama Veksforda. Neko bi ga mogao prijaviti, sigurno. I tada ne bi samo on upao u probleme, već i ona.

"Neću izlaziti danju. Samo noću.", odgovori joj poprilično sigurnije i Lillian odsutno klimnu glavom gledajući u stranu. Nije mogla normalno razmisliti o činjenicama koje mu je trebala istaći, baš zbog Niallovih ruka koje su i dalje odmarale na njenom struku. Tako ga je želela zagrliti, ali se plašila njegove reakcije.

"Gde ćeš spavati?", pokuša da ponovo hrabro probije tišinu još jednim pitanjem.

"Onde gde sam inače.", bez imalo premišljanja joj dade odgovor na pitanje. "U staroj kući."

Tada se u Lillianinoj glavi upali neka malena sijalica i ona poveže nekoliko stvari. Stara kuća je bila delo njegovog dede i babe sa mamine strane. Kada su oni umrli, deda je ostavio kuću njegovoj majci, ali nedugo zatim je i on došao na svet. Ali taj porođaj, njegova majka nije izdržala... Od tada on ne posećuje kuću tako često. Nije voleo da se priseća starih uspomena koje su ga vezivale za to mesto, iako je svoju majku uspeo videti samo na slikama.

Ipak, ta kuća i nije bila tako stara. Bila je blizu Lillianine kuće i trga, ali su je zvali "starom", jer je napravljena mnogo pre njegovog rođenja. Ta kuća se jako dobro držala. Lillian se lako mogla setiti ljuljaške i drveta u tom dvorištu. Sećala se da su urezali inicijale svojih imena nožem u koru drveta i obećali sebi da će se držati zauvek zajedno. To se desilo nekoliko dana pre njihovog rastanka.

I ko bi verovao da će se posle toliko vremena pojaviti opet taj isti plavokosi dečko, ali ovog puta ispod maske, kostima? Zar je bilo toliko teško otvoriti se i poveriti nekome koga znaš ceo život? Lillian se morala suočiti sa tim da to više nije onaj stari Niall kakvog je ranije poznavala. Sada je to bio onaj mračniji i tajanstveniji. Čovek koji je bio u stanju da ubije.

The Hatchetman | Niall HoranWhere stories live. Discover now