14.

776 17 0
                                    

BLER VUD
četiri godine ranije

Sedeli smo na klupi u parku dok smo gledali kako sunce izlazi a mrak je nestajao. Držao je moju ruku dok ju je palcem milovao a ja sam držala naslonjenu glavu na njegovom ramenu.
"Kakvi su utisci sa rodjendana?"
Pitao je sa osmehom dok je gledao u daljinu.
"Divni su, sve je bilo savršeno."
Uzela sam svoje štikle i stavila sam ih sa svoje desne strane. Noge su me strašno ubijale.
"I ja sam se super proveo."
Pogledam u njega i nasmejem mu se a on još uvek gleda u daljinu gde je sunce koje je već svanulo.
"Uskoro je i tebi rodjendan. Sve više i više shvatam da nemamo više šesnaest godina."
Nasmeje se sarkastično dok zabacuje glavu unazad. Moj momak ima najlepši osmeh na svetu.
"Bler, mi odavno nemamo šesnaest godina."
"Znam ali čudno je zar ne? Dvadeset godina nije malo. Uskoro ćemo imati skroz nove živote negde daleko ili blizu. Obećaj mi da nas to neće razdvojiti."
"Znaš da ne volim obećanja."
Njegova ozbiljnost me je plašila. Nikada mi nije  želeo obećati da će nešto biti večno. Iako sam znala da su takve stvari ne moguće tako sam jako to želela, da nešto traje večno. Pogotovo nas dvoje.
"Uspomene su jedine večne Bler."
Jednostavno je rekao dok je i dalje gledao u nebo koje je bilo prelepih boja zbog izlaska sunca.
"Šta ćeš uraditi kada potpuno odrasteš? Kako ćeš promeniti svet?"
Sada konačno gleda u mene i zagrli me jednom rukom dok iščekujem odgovor.
"Ne znam. Možeš li promeniti svet uopšte?"
Slegne ramenima i spusti glavu. Ustajem sa klupe i pružam mu ruku.
"Dodji."
Daje mi nesigurno ruku pa ga povučem i krećem da plešem. Smeje se postidjeno dok ruku stavlja na moj struk.
"Bler bosa si.."
"Pa? Pleši sa mnom."
Grlim ga oko vrata i njišem se levo-desno dok njemu ruke sa struka skliznu na moje bokove.
"Jednoga dana ću se udati za tebe i biću najsrećnija žena na svetu."
Ne govori ništa. Bolno stisne oči i spoji usne sa mojima.

BLER VUD
Sadašnjost

"Ne umaraš se previše zar ne draga?"
"Ne mama ne brini. Sve je u savršenom redu. Kada dolaziš ponovo?"
Stajem na kasu sa odećom koju sam izabrala. Žena na kasi me pozdravlja i kreće da otkucava stvari.
"Trebala bih ovog meseca. Možda za dve nedelje. Žao mi je što neću doći za Leksin rodjendan."
"Ne brini mama ne zamera ti sigurno. Jedva čekam da ponovi dodješ."
Žena na kasi mi govori iznos računa pa vadim iz novčanika novac i dajem joj. Uzimam kesu sa stvarima i izlazim iz radnje.
"Hoćeš li barem ovo leto dolaziti za Majami?"
Odmah mu zasuze oči na njeno pitanje. Dugo nisam išla za moje rodno mesto. Jednostavno sam i suviše nostalgična kad je u pitanju Majami.
"Ne znam mama. Verovatno ne."
Čujem joj izdah i nastupa surova tišina. Ne želim da je lažem. Zna da od kada sam se preselila u Englesku nisam posećivala Majami. Nemam želju za tim iako Leksi ide redovno tamo kod svojih roditelja.
"Razumem sve dušo, u redu je."
Znam da nije u redu...
"Kako je sa onim slatkim momkom? Aleks beše?"
Nasmejem se sebi u bradu. Kad bi samo znala šta se desilo sa njim definitivno ne bi više bio slatki momak.
"Aleksej mama. Nije ništa sa njim već sam ti to rekla."
"Moglo bi da bude kada bi ti to želela. Ne postoji momak koji bi tebe odbio.."
Nasmejem se na njene reči. Smešno je što misli da je tako lako naći momka.
"Hvala što si zvala mama. Ulazim u auto i krećem kući. Volim te ćaoo!"
Prekidam joj vezu i lakne mi što ne moram da razgovaram o Alekseju. Moram da upakujem ove poklone za Leksi. Toliko posla imam ovih dana da imam osećaj kao da ne mogu da dišem.  Vreme mi je dragoceno ovih dana. Stavljam sve kese u gepek i potom ga zatvaram pa krećem ka vratima svog auta.
"Bler!!"
Dobro poznat dečiji glas čujem i svaki put kada ga čujem noge mi se oduzmu. Da li je moguće? Ka meni se zaleće mala Lajla koja me grli oko nogu. Nasmejem joj se i pomazim je po glavi i ispred sebe vidim Alekseja koji zaključava svog range rovera i kreće ka meni.
"Bler hoćeš opet da dodješ kod mene u goste?"
Pogledam u Alekseja koji me guta pogledom. Već teže dišem i osećam kao da mi je kamen na grudima.
"Lajla bez glupih pitanja."
Hvata je za ručicu koja mi je obgrlila noge i spoljašnjom stranom ruke mi dodirne butinu, koža mi se momentalno naježi.
"Otkud ti ovde?"
"Došao sam u kupovinu, sa svojom ćerkom."
Pogleda u Lajlu koja gleda sebi u noge i nešto pevuši. Nasmejem se dok je gledam, stvarno je slatka.
"A ti? Kupovala si nešto za Leksi ili?"
Izvijem obrve dok začudjeno gledam u njega. Kako je znao?
"Otkud znaš?"
"Zato što me je pozvala na tu zabavu pa sam predpostavio. Mislim nije lično ona već je Dilan rekao da dodjem."
Pokušavam da sakrijem činjenicu da sam besna i u isto vreme i šokirana. Dodjavola Leski da li si normalna?
"Pa to je, lepo."
Kažem iako verovatno vidi da mi nije drago jer mi se bukvalno smeje u facu.
"Vidimo se tamo Bler."
Nasmeje mi se i tek onda vidim koliko ima savršen osmeh koji mu pristaje, uz njegovu tamno braon kosu i tamne oči. Stvarno je lep. Odlazi dok mi Lajla maše a on me pogleda preko ramena. Stojim u mestu kao skamenjena i tek posle par trenutaka ulazim u auto i konačno odlazim iz prokletog tržnog centra.

~

Krećem ka ulazu u Leksinu kuću dok nosim u ruci poklon a na ramenu torbicu. Pre nego što udjem gledam u vrata kao da prvi put dolazim kod Leksi. Nameštam svoju kosu koja je puštena i uvijena i povučem malo na dole belu svilenu haljinu. Ulazim unutra i uši mi ispuni muzika i vidim da u kući ima dosta ljudi. Uglavnom su na rodjendanu Leksine kolege sa posla, već znam da su Dilan i Aleksej ovde jer su obojici tu automobili, samo što je Aleksej ovoga puta došao kolima.
"Bler!"
Okrenem se u smeru gde sam čula Leksin glas i ugledam je na kauču kako sedi dok je Dilan grli oko ramena. Dolazim do nje sa osmehom pa ona ustaje i grli me.
"Srećan rodjendan Leks!"
Ljubim je u obraz i puštam je iz zagrljaja pa joj pružam veliku belu kesu a ona otvori usta "do poda".
"Bi nisi trebala.."
Grli me još jednom i dobijem šansu da pogledam u Dilana koji je odmerava dok stoji. Ne dopada mi se, pogotovo mi se ne dopada što je Aleksejev drug.
"Sedi sa nama."
"Samo da odem do kupatila, za sekund dolazim."
Krećem niz hodnik u kupatilu i tek što dodjem i pokušam da otvorim čujem otključavanje vrata i izlazi iz kupatila Aleksej, dodjavola. Gledamo se kao ludi dok stojimo ispred vrata kupatila. On se zakašlje pa me samo zaobidje i odlazi niz hodnik. Ulazim u kupatilo i momentalno se zatvaram i zaključavam. Zašto se osećam ovako? Osećam se glupo, zbog njega. Gledam se u ogledalo i popravljam šminku i prstima malo prodjem kroz kosu. Izlazim iz kupatila i vraćam se nazad do Leksi i Dilana, samo što ovaj put Aleksej sedi sa njima.
"Ne mogu da verujem da imam dvadeset i pet."
Kaže Leksi pa sednem sa njene leve strane, Aleksej je preko puta na fotelji i gleda pravo u mene.
"Bler zavidim ti na mladosti."
"Mladja sam od tebe četiri meseca Leksi."
Nasmeje se pa uzima svoje piće iz staklene čaše. Čim spusti čašu naginje se ka napred da bi dohvatila moj poklon za nju koji je na podu pored stočića.
"Znaš da ne mogu da ne otvorim tvoje poklone odmah."
Gledam je kako kao malo dete uzima iz kese prvo haljinu koju sam joj uzela, to je ona haljina koju je onaj dan gledala u tržnom centru ali je na kraju nije ni uzela.
"Bler setila si se! Prelepa je.."
Stavlja je sa strane i uzima još jedan deo poklona koji je spakovan u ukrasni papir koji odmah cepa pa je otvara i vidi srebrni lančić sa priveskom meseca. Zatvara kutiju i grli me toliko snažno da jedva dišem.
"Divno je Bler, hvala ti."
"Leksi ne zahvaljuj se."

Rane iz prošlostiWhere stories live. Discover now