Chapter 23

5.2K 297 20
                                    

Harry P.O.V


"Ono sto si uradio, prevrsilo je sve mjere!", govorio je Simon dok je hodao pored mene I drzao se za glavu. "Ne mogu da vjerujem da si je mogao napasti !? Djevojku!!"

"Ja..", zapoceo sam. Medjutim opet me je prekinuo.

"Sta si mislio u tom trenutku, Harry?! Da tek tako mozes se pojaviti, pijan I bijesan na snimanju I da ce sve biti uredu ?". I dalje je vikao na mene.

"Hajde! Odgovori!". Stao je ispred mene udarajuci me rukom u prsa.

"Ne znam. Ne znam sta bih rekao", tiho sam mu odgovorio.

"Vidi Harry", najednom je Simon stisao glas, sjedajuci pored mene." Gledam te kao sina, znas to. Ali sta god se desilo izmedju tebe I Charlotte ovih dana, to me ne interesuje. Ali ono jucer je prevrsilo sve mjere."

"Znam. Zao mi je."

"Kasno je sad Harry. Kasno je." Rekao je Simon sapcuci, te na izgled prekidajuci ovu konverzaciju izmedju nas. Istina nekoliko me je puta preklinjao da barem nesto kazem u svoju odbranu. I on bi mi povjerovao, ali jednostavno nisam mogao. Zato jer jedina istina koja je postojala jeste ta da se nicega .. pa nicega od jucer se nisam sjetio. Osim jedne stvari.

Po prici ostalih skontao sam da sam dosao pijan I napadao Charlotte pred svima. Cak sam je I udario I nazivao.. Boze, ne mogu cak ni da povjerujem da sam nesto takvo izgovorio. Za nju. Za moju Charlotte.

Ali onda kao da sam se probudio. Njena recenica mi je kao neka mantra odzvanjala u glavi.

"Isti si kao svoj otac."

Da li je to stvarno mislila? Da. Jeste. Jer da nije ne bih to rekla. Ono sto sam joj rekao u povjerenju, kao jedinoj osobi do koje mi je stalo u zivotu, ona je to svima rekla u naletu bijesa. Istina. Nije znala da ja nisam svjestan svojih rijeci, ali zar je ona stvarno bila u stanju da nesto onakvo kaze samo da bi me povrijedila?

Pa izgleda da je ipak tako dobro ne poznajem kao sto sam mislio.

"Uglavnom.. uprkos svemu. Moram joj dati otkaz",, najednom je zacuo Simona.


Charlotte P.O.V


Dok sam ulazila u zgradu, osjetila sam kako mi telefon vibrira u dzepu. Poruka. Simon.

"Kada dodjes na posao, prvo dodji na treci sprat u moj ured. Moramo razgovarati."

Sta se desilo? Nije valjda nesto ozbiljno. Da. Otkaz. Sta sam drugo I ocekivala. Naravno da ce mi dati otkaz. Ali Bzoe, sta cu onda? Posao mi treba.

Nakon onog jucer sto se desilo, bila sam nacisto izbezumljena. Ali uprkos svemu, bila sam ubjedjena da to niko nece prenijeti Simonu. Ali evo izgleda da sam se I u tom prevarila. Jer zbog cega bi me drugo zvao?

Dok sam cekala lift za treci spart, najednom se vrata lifta otvorise I umalo se sudarih s Zaynom.

"Hej Charlotte", rekao je nasmijeseno.

"Hej Zayn."

"Ej cuo sam za ono jucer.. Ne znam sto bih ti rekao. Zao mi je zbog svega, ma sta to bilo", rekao je blago, stavljajuci mi ruku na rame.

"Da. Hvala ti Zayn. Idem sada moram do Simona, pa vidimo se kasnije. Nadam se."

"Sve ce biti dobro. Vidimo se.", rekao je te otisao niz hodnik.

Pa dobro. Izgleda da I ovaj crnokosi decko moze biti fin kada to zeli. Najednom sam se sjetila razgovora sa Vicky od sinoc.

FlashBack--

Ti si moja! »h.s »z.mWhere stories live. Discover now