Nora's POV
Cijelu noć sam razmišljala trebam li pogledati što je na USB-u, vrtila sam taj USB u svojoj ruci razmišljajući što mogu očekivati, što se nalazi u tome i naravno da je ipak moje zanimanje za taj USB bila veća od svega. Stavila sam USB u laptop i lozinka me zaustavi u tome. Pa naravno, nije glup. Logično da će stik staviti pod lozinku, još pogotovo ako je nešto bitno. Odmah odustanem od pokušaja provaljivanja na USB jer nema smisla. Ne znam šta bih ukucala pod lozinku. Nemam nikakvu ideju.
Trenutno je oko jedanest ujutro i uskoro se bliži predaja USB-a što mi teško pada jer ne znam hoće li ubiti tatu ili moju braću. Ne znam koliko je impulzivan, ne znam što mogu očekivati od njega.
Parkiravši pred skladištem gdje me već čekao Ethan što je očiti znak da možda kasnim.
Poželjela sam izađi iz auta i baciti mu taj USB u lice, ali me preduhitrio time što je ušao u skladište.
"I na temelju čega ja trebam povjerovati se nikome ništa neće dogoditi? Ili da ćeš potpisati ugovor?!"- dok je koračao prema mjestu na kojem je jučer sjedio ja skupim snage i viknem za njim na što se on okrene.
"Bok Ethan, kako si? Ništa?"- posprdno kaže jer očito njemu ova situacija nije bila ozbiljna koliko je meni. Ozbiljno ga pogledam ne odgovarajući mu na pitanje na što kimne glavom.
"Ljuta si, pretpostavio bih da si istraživala?"- priđe stolu i leđima se nagne na njega promatrajući me, a ja sam od napetosti ostala stajati na mjestu dosta udaljena od njega jer je postojala neka doza straha.
"Postavila sam pitanje i rado bih da se odgovori na njega."- ispalim grizući usne nakon što izgovorim rečenicu.
"Oho, vatreniji smo nego jučer."- posprdno mi se obrati, dok se sarkazam širio ovim skladištem više nego jučer.
Izdahnula sam na njegov odgovor u velikoj želji da ga napadnem, ali se ugrizem za jezik i prešutim.
"Sjedni da porazgovaramo."- rukom pokaže na stolicu gdje sam i jučer sjedila, ali ga odbijem.
"Dobro mi je i ovdje."
Tiho se nasmije na moj odgovor te prekriži ruke na prsima kimajući glavom. Poželim mu se obratiti, ali me u tome prekine zvuk mobitela kojeg nisam stišala na što se vrcnem kao da me struja opekla što je Ethana nasmijalo, a mene natjeralo da brzo izvučem mobitel iz torbice gledajući tko me zove. Kada shvatim da na mobitelu piše Tata na trenutak se uplašim razmišljajući da mu se nešto dogodilo jer mi je još jučer Ethan obećao da će mu se nešto dogoditi, ako ga ne poslušam.
Uspaničeno pogledam u Ethana i brzo se javim na mobitel.
"Halo?"- doslovno navalim na telefon udaljavajući se od Ethana kako bi se smirila od uspaničenosti koja me napala.
"Halo, hej!"- vedro me pozdravi, a to je bio znak da mu se ništa nije dogodilo.
"Hej."- drhtavo ga pozdravim hodajući po skladištu snuždene glave.
"Možeš doći do tvrtke, trebamo razgovarati."- na trenutak pomislim da ga u tvrtci drže pod prijetnjom i da sad samo trebaju mene kako bi ga gledala, dok ga muče.
"Šta se dogodilo? Zašto?"
"Imaš više sreće nego pameti."- a njegov osmijeh me uvjeri u totalno suprotno. Sve je u redu.
"Ethan je potpisao ugovor, rekao je da cijeni što netko drži do svoje tvrtke i ne da na nju. Sigurno je mislio na tebe kada je to govorio."
"Potpisao je ugovor!"- vrisne na mobitel od sreće, ali za mene je taj vrisak ipak bio preglasan te udaljim malo mobitel od uha kako nakon ovog razgovora ne bih ostala gluha.
