Nora's POV
"Hoćemo ih sad nazvati ili ćemo pričekati još neko vrijeme?"- Ethan i ja koji smo sada već bili u vrtu ove kuće istražujući što sve ova kuća posjeduje ujedno i razgovarajući jer smo jučer u garaži našli nekakav stari kabriolet koji nam je omogućio da se odemo provozati gradom, a i da obavimo šoping za kuću koji je stvarno potreban. Ofarbali smo kuću, uspjela sam ga nagovoriti da nekoliko zidova bude crno kao i strop u jednoj od soba obećavajući mu da ga neću tjerati da mi nacrta zvijezde na tome. Lagala sam, natjerat ću ga na to samo da se osuši taj zid.
"Možda sad nije vrijeme, znaš, policija i to..."- nesigurno odgovorim razmišljajući o tome kako je kod naših sada vrlo vjerojatno sve gusto i puno policije.
"Pa znam, ali nakratko. Samo da im se javimo."- hodao je pored mene i kada sam stala, zastao je i on i pogledala ga u oči, mogla sam vidjeti čežnju u očima. Sve smo ostavili tamo i pobjegli da bi spasili nas, da bi se sami naučili nositi s teretom na leđima kojeg nosimo, da naučimo cijeniti jedan drugog, a ne da pobjegnemo jedan od drugog čim uvidimo problem. Novi život, nove odluke sada je sve samo na nama, pitanje je samo hoćemo li se prihvatiti takvi kakvi jesmo ili će nas novi život odvesti na nekakve druge, duge staze.
"Gledaj, javit ćemo im se, ali sada nije vrijeme."- odgovorila sam gledajući ga u oči shvaćajući da mu je teško isto koliko je meni jer koliko god smo mi htjeli biti jedan s drugim, nismo se nadali da ćemo morati pobjeći i sve voljene ostaviti iza sebe ne znajući hoćemo li se ikada više moći vratiti, hoće li sve biti isto kada se vratimo? Hoće li tamo biti sve u redu, dok se ne vratimo? Ako se vratimo... Tamo će se dogoditi toliko toga, a da mi to ni ne znamo, možda se netko i vjenča ili će neka od cura biti trudna, možda će i roditi, a nas tamo neće biti. Nećemo sve to doživjeti s njima jer smo ovdje i prepušteni smo sami sebi.
"Znam da je teško, ali doći će sve na svoje. Mora. Nakon svega što smo doživjeli, nismo zaslužili nesretan kraj."- pokušam ga nekako utješiti jer sad nema nikoga, ima mene, a ako ja nešto ne kažem ili ne učinim ostat će sam sa svojim mislima. Prisiljena sam govoriti bilo što, makar ne znam kako samo da on ostane nekako pribran i svoj. Da sve ovo zajedno prebrodimo koliko god to teško bilo.
"Misliš?"- upita podignute obrve nakon čega brzo kimnem glavom i osjetim potrebu za zagrljajem i čvrsto ga zagrlim kako bi shvatio da sam tu i da ću biti njegova potpora koliko god dugo budemo bili tu.
"Znam da je i tebi teško, sve si ostavila zbog mene, a nisi morala."- čula sam njegov drhtav glas i izdah na svome ramenu kao da si nabija nekakav osjećaj krivnje misleći da ja ovo nisam morala učiniti. Morala sam. Morala sam se popeti na stepenicu više jer već godinama stojim na jednoj stepenici čineći koliko-toliko dobro drugima ne razmišljajući o sebi, uvijek sam bježala od sebe, mrzila sam prvenstveno sebe jer sam učinila stvarno loših stvari u životu zbog kojih još i dan danas ispaštam.
"Teško je. A ako zamislimo da smo na odmoru i da trebamo uživati, mislim da onda ne bi trebalo biti teško."- pustim ga iz zagrljaja jer ako nastavimo u ovom ritmu samo ćemo kriviti jedan drugog zbog novonastale situacije i mislim da bi moglo doći do konflikata koje ne želim.
"I ti onda ne znaš tješiti?"- uočio je kada sam ga pustila iz zagrljaja da želim okrenuti vedriji list i da ne želim da žalimo zbog učinjenog i da trebamo biti sada samo pozitivni.
"Znaš da ja posjedujem skrivene talente."- našalim se namigujući mu.
"Ti tvoji talenti me iz dana u dan nimalo ne iznenađuju."- raširim oči gledajući ga jer bi kao trebao biti iznenađen.
"Čuj njega, sarkastični."- puhnem nastavljajući hod predivnim i velikim dvorištem kojem se ne mogu prestati diviti. Na bilo koju stranu da se ja okrenem tu je more, tu je moj mir.
