Nora's POV
Iz sna me probudi nekakvo lupanje koje se odvijalo izvan ove prostorije, ali mi je smetalo i probudilo me. Otvorim oči i pogledam u strop. Bijeli strop. Brzo se podignem u sjedeći položaj prisjećajući se što se dogodilo prije nego li sam pala u nesvjest. Uspaničim se i pogledam oko sebe shvaćajući da sam u svojoj sobi i da sjedim na svom krevetu što me barem malo smiri.
Pokušam tiho ustati iz kreveta kako bih otkrila tko to lupa iz kuhinje, pretpostavljam jer se čuje udarac šalica. Spustim noge na pod i u pokušaju tihog ustajanja me prekinu štikle koje su bile bačene na pod te se spotaknem na njih i zabijem se u noćni ormarić do sebe što je bilo i više nego bolno, pa tiho zajaučem.
"Nora?"- brzo se uspravim ne osjećajući bol samo zato što sam čula kako moje ime odzvanja hodnikom, a glas nisam mogla odmah raspoznati te ukopano stanem čekajući koga ću vidjeti na vratima svoje sobe.
"Ti?"- ugledavši Ethana na vratima odahnem jer sam se uplašila da je možda Eliott.
"A koga si ti očekivala? Brad Pitta?"- stajao je nagnut na štok vrata sobe ispijajući nešto iz šalice.
"Iskreno, očekivala sam da te više nikad neću vidjeti."- pogled se shvaćajući da sam još uvijek obučena u onome ozbiljnom outfitu te skinem sako sa sebe bacajući ga na krevet pred sebe.
"Umjesto da mi se zahvališ što sam ti spasio život, ti mi ovako vraćaš?"- krenem prema njemu kako bih izašla iz sobe, ali me ova rečenica zaustavila jer nisam mogla vjerovati da je to izgovorio.
"Na čemu da ti se zahvalim? Što si mi ugrozio život? Hvala."- podignem obrvu gledajući ga na što ispije to nešto iz šalice te stane pored mene šaptajući.
"Taj metak ti je mogao raznijeti glavu da me nije bilo."
"Šteta što nije."- šapnem i ja njemu na njegovo uho te prođem pored njega osjećajući trnce kako mi lete tijelom pomišljajući na taj metak koji mi je stvarno mogao raznijeti glavu. Nikada prije se nisam bojala smrti, ali kada te dovedu pred gotov čin, počneš razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Nije ugodan osjećaj znati da svakog trenutka možeš umrijeti, ali Ethanu sam lagala da mi je svejedno, no, nije. Uplašila sam se, a svoje slabosti njemu ne smijem pokazati.
Spustila sam se u dnevni u kojem je bio upaljen TV, a iz kuhinje je dolazio nekakav miris hrane te krenem prema tamo vežući kosu u visoku pundžu jer me živcirala kao i ova situacija i u kuhinji ugledam samo prazan tanjur, pa sjednem na barsku stolicu razmišljajući gdje je Liam i zašto se ne brine za mene?
"Gdje je moj mobitel?"- Ethan je u kuhinju došao par sekundi nakon mene te sam ga morala to pitati.
"Zato sam ovdje."- spusti šalicu pored mene te se nagne uz kuhinjski otok nekako čudno gledajući u mene.
"Tvoj tata i braća su me zivkali tražeći tebe. Rekao sam im da se u Birminghamu održavaju još neki seminari u narednih tri dana te da ćemo ostati, a za tvoj mobitel sam im rekao da ti je ispao na cesti i da ga je auto pokupio, pa da im se zbog toga ne možeš javiti."
"Pa sam ti i nabavio novi mobitel."- iz džepa izvadi mobitel koji nije bio novi nego moj stari, pogleda me i namigne mi na što ga blijedo pogledam jer se nisam nadala ovolikoj količini laži odjednom.
"I povjerovali su ti?"- skeptično upitam na što on poprilično samouvjereno kimne glavom ostavljajući taj mobitel pred mene.
Od kad je Liam tako naivan? Zašto nije tražio Ethana da me čuje? Ovo nije Liam.
"Pamtiš li se laži koje si izgovorio ili ih s vremenom zaboraviš?"- privučem mobitel ize sebe i počnem ga vrtjeti na radnoj površini na što se on nasmije kroz izdah.
