Samo moja

9

Nakon šta me Filip ostavio pred zgradom brzo sam projurila prema stanu. On nije normalan, ne može par sati prije reći da idemo za Tursku. Trebam stvari spremiti, nisam još ni počela sa pakiranjem. Ne znam odakle da počnem? Šta uopće da nosim? Jao Filipe, ubit ću te.

Nakon duga dva sata konačno sam uspjela nabrzinu spremiti stvari. Sigurno sam pola toga zaboravila ali za to ću okriviti Filipa. Taman kad pomislim na njega stiže mi poruka da je stigao. Pa barem sam stigla na vrijeme da se spakiram. Uzimam mobitel koji stavlja u torbu dok se nadam da nisam ništa zaboravila. Uzimam svoj kofer i krenem prema vani.

Izađem iz svoje zgrade i odmah uočim Filipov auto te krenem prema njemu. Čim me je uočio odmah je izašao i uzeo moj kofer. Ja sam se smjestila u auto dok je on kofer stavio u gepek.

"Idemo samo na par dana."  Istakne čim uđe u auto te krene da vozi. Vjerojatno mislim na moj ogroman kofer.

"Pa?" Pogledam ga. Šta je njega briga koliko stvari nosim?

"Šta ti ideš na mjesec dana?" Podrugne se.

"Možda da si me ranije obavijestio o tvojim promjenama planova, a ne pet minuta prije mogla sam se spakirati na vrijeme." Lažno mu se nasmiješim.

"Sad sam još ja kriv šta si ti ponijela cijeli ormar?"

"Znaš šta? Nisam raspoložena za tebe, niti da se raspravljam sa tobom. Tako da šuti i vozi." Kažem mu te se okrenem prema prozoru. Filip upali radio dok kiša počne polako da pada.

Ti si ta, kojoj pripadam
Presretan da si ti moj život krasila

Bili smo mali kad smo se mi
Osmijehom gledali
Uvijek sam znao da ti si ta

Sada me zagrli
Tiho da pjevam ti
Pjesmu o našoj ljubavi

Pjevušim tiho ovu pjesmu dok mi suze idu na oči. Sjetim se svog prijatelja pošto je to bila naša pjesma. On je svirao gitaru i nekako uvijek nam je ova pjesma bila posebna. Uvijek sam voljela da mi pjeva ovu pjesmu iako nikad nismo bili zajedno. Ne mogu da se ne osmijehnem na te sve predivne uspomene koje mi prolaze kroz glavu dok tiho pjevušim. Nažalost život nas je razdvojio na dvije strane ali to ne znači da se i dalje ne čujemo i viđamo. Samo ne onoliko koliko bi mi željeli. Jedva čekam da ga ponovno vidim i zagrlim jer mi prokleto fali.

Bacim pogled na Miu koja tiho pjevuši pjesmu i smiješka se. Očito sam pogodio njezinu pjesmu, dok ju ja prvi put čujem. Normalno da je čuješ Filipe kad je to ljubavna pjesma. Moram priznati da mi se sviđa njezin glas. Tako je nekako umiljat. Filipe dođi sebi!! Maknem misli sa nje i posvetim se vožnji dok ona i dalje pjevuši i lagao bi kad bi rekao da mi ne prija kad mi prija.

"Jesi nekad letjela avionom?" Upita me nakon nekog vremena.

"Jesam." Najgore iskustvo ali to prešutim.

"Dobro je." Izdahne s olakšanjem.

"Šta je dobro?" Upitam zbunjeno.

"Šta nemaš strah, ne znam šta da radim s onima koji se boje letenje."

"Ako sam se vozila avionom ne znači da nemam strah."

"Znači imaš?" Upita s osmijehom dok ja prevrnem očima. Živcira me.

"Šta te briga."Odbrusim mu. Ako sam preživjela onda, preživjet ću i sada.

...

Ubrzo smo se našli na privatnom aerdromu na šta sam razgolim oči. Pogotovo kad sam ugledala privatni avion. Mislila sam da idemo s onim kao i svi normalni ljudi, a ne da posjeduje privatni avion. Jebote. Koliko je on ustvari bogat? Svaki dan otkrijem nešto novo šokirajući o njemu.