Samo moja

17

"Idemo?" Upitam Miu kad uđem u ured.

"Jesi sve riješio?" Pogleda me Mario.

"Sve je riješeno brate." Kažem mu te se Mia ustane i mi krenemo.

"Šta radiš?" Upita me tiho kad ju ogrlim oko struka i približim sebi na šta me čudno pogleda.

"Držim te. Jesi bolje?" Upitam ju kad ju uvedem u lift.

"Jesam, želim samo kući i prespavati sve ovo." Ne ako se mene pita. Vidim da je nekako poništena i tužna. Razumijem ju jer ju je Valentina povrijedila svojim riječima o roditeljima. Teško je čuti takve riječima nekome tko nema roditelje, pogotovo jer svoje roditelje nije imala ni priliku da upozna, a niti ih se sjeća.

"Moj auto je vani na parkingu." Natuknem kad krenemo prema njegovom autu koji se nalazio u garaži.

"Dobro, poslijet ćemo doći po njega."

"E pa ja ne želim da idem sa tobom." Kažem kad dođemo do njegovog auta te prekrižim ruke preko prsa.

"A ja ne mogu dozvoliti tebi da voziš u takvom stanju." Samo se podsmjehnem na ovo. Za to stanje upravo mogu njega da krivim.

"Za to stanje mogu da se zahvalim tvojoj divnoj prijateljici." Ne mogu da se ne podrugnem dok me Filip ubije pogledom ali taj pogled kod mene nema nikakav utjecaj. S tim pogledom neka plaši svoje zaposlenike i jebaljke ali mene ne može uplašiti tim pogledom.

"Hoćeš li ući u jebeni auto ili te ja moram u njega ubaciti?!" Viken iznervirano dok ga ja samo ubijem pogledom. Uđem u jebeni auto jer želim šta prije otići odavde i riješiti se Filipa.

...

"Gdje idemo?" Upitam kad shvatim da ovo nije put prema mojoj zgradi.

"Vidjet ćeš." Zagonetno se nasmiješi dok ga zbunjeno pogledam. Šta on sad izvodi?

"Filipe stvarno mi nije ni do čega." Priznam mu, samo želim kući.

"Vidim." Kaže očigledno.

"Odlično kad vidiš onda me odvezi kući." Zar puno tražim?

"Neću. Kraj razgovara." Pogleda me i vrati pogled na cestu.

"Ti si nevjerojatan." Promrmljam dok ga gledam. Jednostavno njega ne mogu pročitati. Nikad ne znam koji mu se sljedeći korak. Čas je hladan, čas se brine za mene. Stvarno ne mogu više da ga pratim. Ne mogu ja više to njegovo toplo hladno. Ne znam šta više izvodi. Šta više želi od mene? Jesam mu pomogla? Jesam, prema tome neka me sad ostavi na miru.

"Hvala." Kaže ponosno na smiješkom.

"To nije bio kompliment idiote!!" Brecnem se šta njega nasmije. Super sad ga još i zabavljam.

"Odlično čujem, hvala na pitanju." Istakne.

"Kad odlično čuješ odvezi me doma." Iznerviram se.

"Bez brige odvest ću te kući ali ne još."

"Stvarno te ne razumijem."

"Ma daj Mia malo se opusti i uživaj. Znaš nisam ja tako loš kao šta ti misliš. Mogu biti dobro društvo."

"Kao da imam izbora." Kažem kad se namusim i prekrižim ruke preko prsa davajući mu do znanja da mi se to nimalo ne sviđa, ali njega baš briga za to.

"Nemaš, osuđena si na mene." Kaže sa smješkom i nastavi voziti svojim putem.

Nakon nekog vremena odlučim da ubijem ovu tišinu te upalim radio. Filip me gleda sa zanimanjem dok tražim neku postaju i pjesmu koja će mi se svidjeti. Iskreno mislila sam da će mi nešto reći šta diram radio, jer ipak tako muškarci reagiraju. Ne daj Bože da diraš nešto njihovo. Pogotovo kad se radi o nečemu šta se nalazi u autu ali na moje iznenađenje Filip nije rekao ni riječ. Samo me je posmatrao sa zanimanjem. Zaustavim se kad čujem pjesmu koju volim i na koja je jako emotivna za mene. Nije ju pjevao Dino Merlin čija je inače pjesma ali je zato neka meni nepoznata djevojka. Djevojka je po mom mišljenu oduvala ovu pjesmu i najvažnije djevojka je prenijela emocije koja ova pjesma zaslužuje da se prenosi, a to definitivno ne može svatko da uradi.