Samo moja

18

Nakon što sam se spremio krenuo sam prema Miinoj zgradi. Po prvi put u životu sam ja nervozan. Ona me neopisivo privlači i zato po prvi put želim nešto više, želim da vidim gdje će nas to odvesti. Samo da sve prođe kako sam zamislio i bit će odlično. Srećom na Mariu da me potaknuo da krenem u borbu jer ja sigurno sam ne bi pošao. Na kraju krajeva je u pravu. Nemam šta da izgubim, samo mogu da dobijem. Dođem pred Miinu zgradu te joj pošaljem poruku da sam stigao.

Minute si mi činile kao sati. Nisam mogao dočekati da započnemo sa ovom čarobno večeri koja će nadam se donijeti puno toga dobroga. Bacim pogled na sat koji presporo ide, kad bih barem mogao vrijeme ubrzati. Ova nervoza me ubija. Ne sjećam se kad sam bio tako nervozan zbog neke djevojke. Nikad, jer sve su meni padale pod noge, ali ne i Mia. Oko ni jedne se nisam morao truditi, a za Miu sam spreman i skinuti zvijezde sa neba.

Pogledam prema ulazu i konačno ugledam Miu sa osmijehom na licu. Čim sam je ugledao osmijeh mi je zarotirao na licu. Ako ovo nije ljubav ne znam šta je jer ovo ponašanje za mene nije normalno. Čim me je primjetila krenula je prema meni s osmijehom na licu. Sviđa mi se to što je prirodna i nije se baš uređivala. Obične traperice i gore neka majica, a opet izgleda tako savršeno. Ništa posebno, a opet je tako lijepa i seksi da toga nije ni sama svjesna.

"Jel me dugo čekaš?" Upita čim uđe u auto.

"Samo šta sam stigao." Odgovorim.

"Nego jesi li nešto zaboravila?"

"Nisam, što?" Upita me sva zbunjena dok ja pokažem prstom na svoj obraz.

"Šališ se?" Ne može da misli ozbiljno.

"Ne, ja čekam." Napomene. Samo se nasmiješim i polako približim i taman da ću ga poljubiti on okrene lice i umjesto obraz moj poljubac završi na njegovim usnama. A ja sam isto glupa, naravno da je nešto smislio. Nikako da naučim da Filip igra prljavo da dobije šta želi.

"Nismo se tamo dogovorili prevarantu." Lupim ga po ramenu šta njega nasmije. On pokrene auto te konačno krenemo

"Slatka si kad se ljutiš." Nasmiješi se, a ja imam osjećaj da sam poslala crvena kao paprika.

"Gdje idemo?" Promijenim temu.

"Vidjet ćeš." Zagonetno se nasmiješi.

"A daj Filipe." Cijeli dan sam znatiželjna oko toga.

"Hoćeš odmah?" Samo ga ubijem pogledom.

"Perverznjak." Promrmljam, a njega to sve zabavlja.

...

Nakon dvadesetak minuta vožnje i mog moljakanja da mi kaže gdje idemo koje nije urodilo plodom jer mi nije ništa htio reći našli smo se na aerdromu. Čekao nas je onaj isti avion s kojim smo išli u Tursku.

"Znači dovodiš me na mjesto zločina." Promrmljam.

"Samo ovaj put nema počinitelja." Kaže i izađe van dok ja ostajem gledati zbunjeno za njim? Nema počinitelja? A sigurno je mislio na onu njegovu fuficu.

"Idemo?" Upita me kad izađem dok se mrštim.

"Sve se bojim šta ću unutra zateći." Uzvratim mu.

"Bez brige nema nikakve stuardese. Samo piloti i mi." Šapnem joj i krenemo prema avionu.

Nakon šta smo ušli u onaj isti avion ostala sam u šoku. Bila je pripremljena večera kao i šampanjac. Tek sad mi ništa nije jasno. Pogledam zbunjeno u Filipa dok se on samo cijelo vrijeme smiješka.

"Pa siguran sam da nikad nisi imala dejt u avionu." Na ovo izbečim oči. Ne misli valjda ozbiljno.

"Dejt u avionu?" Jesam ja ovo dobro čula? Pa tko još zove nekog na dejt u avionu. Iskreno se nadam da se šali.