Samo moja

33

Ni sama ne znam kako sam uspjela doći do hotela. Čudim se sama sebi da nisam izazvala neki sudar dok sam vozila. Koliko god bilo teško znam da to moram obaviti i to što prije jer inače neću biti mirna. Samo jedva čekam da završim sa ovim i da mogu u miru da tugujem jer mi se srce slomilo na tisući mali komadića i bit će potrebno jako puno vremena da se ponovo sastavi.

"Mia." Ena odmah krene prema meni čim uđem u ured.

"Došla sam se pozdraviti."

"Kako misliš?" Upita me zbunjeno.

"Filip i ja smo prekinuli." Čim ovo kažem ugledam šok na njezinom licu.

"Molim? Šta se dogodilo?" Upita sva zbunjeno.

"Ne bi o tome." Jer stvarno ne znam šta da odgovorim na to.

"Ali jučer je sve bilo u redu. Šta je budala od mog rođaka uradila?" Samo se nasmiješim na ovo.

"Zapravo sam ja ta koja je prekinula." Priznam

"Ali zašto? Vi ste bili tako savršen par, konačno je sve sjelo na svoje mjesto i bili ste sretni." Ne mogu da se ne složim sa njezinim riječima jer je stvarno bilo tako.

"Tako je očito trebalo biti."

"I šta ćeš sada?" Upita me.

"Odlučila sam dati otkaz." Priznam.

"Jako mi je žao ali razumijem. Nemam šta drugo da ti kažem osim sretno jer će ti trebati. Možda meni ne moraš da objašnjavaš ali Filip te neće pustiti samo tako bez ikakvog objašnjena." Govori dok me grli i ne mogu da se ne složim sa njome jer će Filip tražiti objašnjene koje ja još uvijek nemam. Nemam pojma ni šta ću mu reći tako da ću inprovizirati. Ako ništa drugo barem će mi ostati ovo divno prijateljstvo sa Enom.

...

"Jel slobodan?" Upitam Filipovu sekretaricu.

"Ima sastanak za deset minuta."

"Bit ću brza." Duboko udahem i izdahnem prije nego li uđem u njegovu kancelariju.

"Slobodan?" Upitam kad uđem u njegovu kancelariju i ugledam ga sa sto papira oko njega.

"Kako za koga, za tebe recimo nisam." Kaže otrovno ne dižući pogled sa papira. Pa nisam ni očekivala da će se sada drugačije ponašati prema meni. Nije da nisam zaslužila to.

"Dobro, ionako ću biti brza." Zanemarim njegove riječi jer znam da je povrijeđen i da se zato ponaša tako prema meni.

Dajem otkaz." Prijeđem odmah na stvar. Čim sam to izgovorila on digne pogled i pogleda me po prvi put. Ne svidi mi se nimalo njegov izgled, ne izgleda mi nimalo dobro. Podočnjaci do poda, sigurna sam da nije ni spavao noćas. Kad ga malo bolje pogledam mogu sa sigurnošću da kažem da je plakao. Budi mi krivo jer sam svjesna da sam ja glavni krivac za sve to. Kad bih barem mogla da ga zagrlim bar na tren ali nažalost ne mogu.

"Zašto?" Pogleda me zbunjeno. Ozbiljno me to pita?

"Odlazim iz države." Bubnem prvo šta mi padne na pamet. Ozbiljno Mia? Nisi mogla nešto bolje da smisliš? Ma garant nije povjerovao u to. Doduše ni sama sebi nisam povjerovala u izgovorene riječi, a kamoli će on.

"Gdje?" Upita sa zanimanjem jer zna on dobro da ja lažem.

"Mislim da je to moja privatna stvar i da te se to ne tiče." Odbrusim.

"Do jučer me se ticalo sve šta ima veze sa tobom!" Istakne.

"Do jučer, prošlo vrijeme!" Istaknem i ja.

"Znači to je tvoje rješenje?! Pojavi se problem i ti umjesto da sjedneš i pričaš samnom odlučiš da je bolje pobjeći?" Upita me i zamislim se. Inače nisam tip koji će pobjeći od problema nego sjesti i riješit ga ali ovaj put je drugačije, ovaj put nemam izbora.