Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Gledam kroz prozor kako nabacuje neke stare deke na cijevi koje vode do kolibe, da ih zaštiti od smrzavanja. Sposoban je Tadej Kraljević za tako mnogo stvari koliko vidim. – Dobre su ti cijevi, samo ćemo ih utopliti – rekao je i opet me nasmijao dok je okretao očima. Otkako je ujko umro nisam se puno smijala, a sada sam se nasmijala na njegove riječi koje sam shvatila baš u onom smislu u kom on jadan to zbilja nije rekao. Ali, zvučalo je tako i meni je bilo smiješno, a njemu veoma neugodno. Tko bi rekao? I sinoć mu je bilo neugodno, a dok je baka Janja pričala o svojoj nesreći krajem oka sam vidjela da mu je teško slušati to. Kada sam ga sinoć vidjela prvi put nakon što je otvorio vrata djelovao je osim predivno, ogromno, zastrašujuće i opasno, ali veoma brzo se pokazalo da to uopće nije. Sinoć je baka Janja dosta pričala o njemu, on je njoj kao dijete koje nikada nije imala, voli ga i poštuje sve što čini za nju. Teško joj je zbog njegove sudbine i što je robijao, a još teže što i nakon odslužene kazne on sam sebi ne oprašta. Otuđio se od roditelja, obitelji i svijeta i neće se izvući sve dok sam sebe kažnjava ne za ono što je učinio, nego za ono što nije spriječio. Nisam htjela ispitivati ništa više, to je njegova intima, njegova privatna stvar. Žalosno je da takav čovjek provodi život ovdje sam, u brdu, a ruke su mu koliko vidim i čujem suho zlato. Vjerujem da on ima svoje razloge zbog kojih je takav i da će jednog dana konačno pronaći taj mir za kojim traga. Taj oproštaj za svoje srce koje je prepustio hladnoći i ledu.
Omotao je deke oko cijevi, objasnio mi da nam voda dolazi iz hidrofora, pa i specifikacije istog, kao da se ja u to razumijem. Dodao da imamo signala za mobitele i hvatamo signal za Internet jer je odašiljač skroz gore, povrh brda, ali da je prilično slab prijenos. I podsjetio da ipak nismo tako daleko od sela i grada, i da ovo jest prijebina, ali ne tolika. Nasula sam vodu, stavila da se grije u dvije šerpe i prebrisala veći dio prašine sa namještaja. Nema tu Bog zna koliko stvari, ali osnovno za preživjeti ima. Pokuca mi na prozor i trgne me iz misli u koje sam zapala.
– Daj mi ključ od kola da ti stvari prenesem.
– Ne moraš se mučiti, ja ću to polako.
– Nisam te pitao ništa, rekao sam da ću ti prenijet stvari i nema potrebe za daljnjom raspravom curo. – namrčim nos i okrenem očima. Sladak je kad glumi opasnog tipa kojeg bih se kao ja trebala plašiti. Gurnem ruku u džep, izvadim ključ pa otvorim prozorčić i pružim mu.
– U gepeku je kofer i vreća sa posteljinom. Na zadnjem sjedalu ima drugi veliki kofer u njemu je hrana. Nema više ništa samo to troje.
– Natrpat ću na kolica. – gledam ga dok silazi niz brdašce, a pas pored njega skakuće. Mota mu se oko nogu, ali on ga ne doživljava kao dosadu, nego mu priča, nogom ga onako komka, smeši se. Pričala Janja sinoć da je prije Šara imao još jednog psa. Nekog lutalicu što je netko bacio u brdo. Tadej ga je uzeo i brinuo se o njemu. Bio mu je prijatelj kao i Šarov kaže baka, mnogo mu je pas pomogao da pregrmi nakon zatvora. Uginuo jadnik, bio je i star, a pokopao ga Tadej u šumi i napravio mu u drvetu spomenicu. Kako je netko tko se tako ponaša završio na robiji, kad se čini da mrava ne bi zgazio? Bio je mlad kako kaže Janja, drugačiji nego sada. Odrastao je u zatvoru, promijenio se, naučio drugačije živjeti.
