Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Ostaj mi dobro Lunjo, nadam se da ova snježina neće ubiti one babine tratinčice pa će ti lijepo na proljeće cvasti. – očistim snijeg sa drvene spomenice mom bivšem suputniku, pa pomilujem sadašnjeg koji sjedi na hladnom, bijelom tlu. – Hajmo nazad Šarove, Babana nas čeka na ručku. – potjeram ga naprijed vukući drva za sobom. Iz sve tri kolibe dim izlazi iz dimnjaka i lijepo je to za vidjeti. Mihina je godinama prazna, a sada je tu lijepa cura kojoj baš kao i meni ovo brdo i osama trebaju zaliječiti dušu, pomoći da preboli i da se vrati u normalu. Njoj će biti puno lakše nego što je meni, ona nije ništa skrivila, iako misli da jeste jer nije bila pored njega u tom trenutku. To je glupost i ne treba gledati na to na takav način. Da čovjek zna gdje će pasti, sjeo bi zar ne? Nije mogla znati da će Mihu izdati srce baš u tom trenutku i ne bi trebala osjećati grižnju savjesti zbog toga što nije bila pored njega, niti što je grabila za svojim životom umjesto da je bila s njim ovdje u brdu. Trebalo bi joj objasniti da se nepotrebno opterećuje, lakše će se oporaviti i brže vratiti u život.
Kad pomislim da će se vratiti u život, shvatim da to znači da će se vratiti u grad i otići odavde. Pa kud će već da ide tek je stigla i za samo to kratko vrijeme unijela promjenu u sve ovo. Nisam ni shvaćao da mi je zapravo nedostajao netko približno mojim godinama, netko s kim mogu da razgovaram ovako kao s njom, a ni da mi je nedostajalo ženske ljepote, glasa i dodira. Jer danas kada je svojom malenom ručicom poklopila moju, tijelom mi je prošla toplina, ne od šporeta ni od vina, nego od tog njezinog dodira. Mekog kao pahulja i tih očiju punih sažaljenja s kojima me gledala dok je pričala. Došla cura na brdo i napravila kaos svojom pojavom. Meni?! Meni jebote! Kao da ja ne znam sa ženama, ponašam se kao da neka sisa. Sve sa zacrvenim kao pizda kad mi podari mrvu pažnje.
– Neće to tako da može Šaro moj, neće Boga mi moga. – kuče skakuće pored mene, nema on pojma o ničemu. Ostavim samo dva drveta vani uz zid, uđem unutra pa nabacam u kamin. Operem ruke, malo se uljudim stavim rukavice i iziđem. Povučem sanke sa drvima do babe, iskipam par komada, ona već kuca na prozor.
– Ajde milo moje, ohladi se, pocrkasmo gladne dok te čekamo.
– Niste me morale čekati baba, jedite pobogu, manite se mene. Idem odvući ovo do gore pa dolazim.– odmahne glavom, a i rukom, pa navuče zavjesicu. Šar ostane ispred vrata, kad se vratim opsujem ga jer je izdajnik i privlači se ženama. Kako otvorim uleti kao metak pravac k njoj.
– Ma tko se to meni smrznuo ljepotan jedan? – pita i miluje pseto, a on jezičinu do poda odvalio.
– Nisam jako draga, neće veliki minus do večeras, hvala što se brineš – kažem, pa izvučem stolicu. Baba se iznenadi, ali ona ne. Samo pusti Šara, pa priđe.
– Koliko si pun sebe to je čudo jedno.
– Ja samo sebe imam princezo, a da ti iskreno kažem i pun sam sebe, odavno me nitko nije dobro ispraznio.
