U drvo urezano🔚

7

Ovdje sam tek dan, a moje tijelo je lakše, misli mi nisu teške; kao da ih od svih crnih taloga i bola oslobađa ovaj čisti, gorski zrak i zima koju udišem. Ili je razlog nešto posve drugo, nešto što mi te iste teške, tužne misli prepravlja u osmijeh, izvlači me napolje iz ljušture u koju sam se uvukla isprativši s ovog svijeta jedino što sam imala svoje. Mislila sam doći ću ovdje u miru i tišini odbolovati, liječeći se samoćom i prirodom koja me okružuje, a naišla sam na ljude koji ovdje isto tako svoje rane liječe i žive svakoga ih svakoga dana. Na ljude koji su navikli živjeti sa svojom boli, stopili se s njome poput baka Janje i čovjeka kao Tadej koji neke stvari jednostavno ne može otpustiti i krije se ovdje sam od sebe, a vjeruje da se krije od svijeta. Da bježi od svega što ga proganja, a od sebe pobjeći ne može. I spojila nas je muka valjda istoga trenutka kada smo se sreli, a oni nisu ni svjesni koliko su za ovo malo na meni promijenili.

Iako je stara, baka Janja je predivno biće puno ljubavi, razumijevanja, humora. Odnos koji imaju Tadej i ona je tako prosto predivan i nikada ne bih rekla da ih ne veže krv. Koliko čujem dugo su ovdje skupa ne čudi da su razvili takav odnos, bake i unuka. Kako svoje djece nikada nije mogla imati, u njemu je pronašla jedno. A, kako kaže sada ima dvoje kada sam ja tu. Nisam imala majku, nisam imala baku, možda je i imam s očeve strane, ali to ne neću znati, niti sam ikada htjela, i lagala bih da kažem da ne bih voljela imati jednu poput ove ovdje, koja me u startu osvojila. Oboje su.

A, Tadej Kraljević... Ne srećeš svakoga dana takvog čovjeka. Osim što je tako prokleto savršen fizički, tu svojim krupnim rukama umije izraditi nevjerojatno predivne umjetnine od kojih zastaje dah. Uprkos borbi sa svojim demonima koji ga uporno pobjeđuju, sva ljepota njegova bića izlazi mu kroz ruke dok stvara svoja djela. Kada bi se pustio, otisnuo u svijet umjetnosti koji je uvijek spreman dočekati takve talente mislim da bi mu se cijeli život preko noći okrenuo. Postao bi netko poznat i cijenjen, ljudi bi prepoznavali njegovo ime po umjetnosti koju stvara, a ne kako on misli po njegovoj prošlosti i onome što bio i radio u mladosti. Mnogi poznati ljudi imali su burnu prošlost iza sebe, pa ih ona ne definira. Danas, nakon što mi je pokazao neka njegova djela koja je izradio i na kojima trenutno radi, ljubav prema njima u meni se razvila automatski. Svaki komad je tako poseban, tako savršen i čaroban, ne sjećam se kada sam vidjela zadnji put takve šare i dizajn u drvo urezano. Ljepota ovog mjesta jeste inspirativna, ali sve to što uklapa, kombinuje i urezuje u figure je... Savršeno. I taj sjaj u njegovim očima kada govori o svakom komadu ponaosob je predivan, opija i šalje mi ugodne trnce cijelim tijelom. A, oni prijaju, razbijaju nataloženi nemir i bol silovito ih udarajući. Ima nešto u njemu što me na prvi pogled privuklo i osvojilo, nešto što čini da osjećam kao da se poznajemo dugo vremena. Ironično, jer ja zapravo ne znam skoro ništa o njemu osim ovoga što vidjeh i čuh do sada.

Nakon što mi je rekao da sam lijepa, a ja njemu da je poseban i savršen bilo je jasno da smo srušili granice koje su možda postojale između nas, kao ljudi koji su se tek upoznali i da će dalje sve teći onako kako vrijeme izvaje svojim spretnim vajarskim rukama. Nisam ostala dugo, vratila sam se u svoju kolibu, natrpala drva u vatru, skuhala veliku šalicu kave i sjela uz prozor gledajući snijeg koji je počeo padati. Krupne, bijele pahulje padale su nošene naletima vjetra dobra dva sata, a zatim je sve utihnulo. Nisam bila ni svjesna da sam zaspala, samo sam se najednom trgnula kada mi je mobitel zazvonio.

– Dobro premrla sam od straha! Zar se nisi mogla javiti luda djevojko! – ni dobar dan, ni ništa, odmah me oplela.

– Marti sorry jednostavno...

– Jednostavno što? Jedan SMS je bio problem? Tipa: – Marti dobro sam, nisu me izjeli medvjedi ni vuci, ne brini!– Nešto slično da ne zamišljam sto scenarija u glavi.

– Da se pravdam time što nisam imala interneta ni signala neću, jer nije istina, prosto sam... Zaboravila sam.

– Što ti je to mozak okrenulo tamo pobogu da si na mene zaboravila? Divljina izvlači najgore iz čovjeka.

– Ne, ne izvlači, baš naprotiv. – ugrizem se za usnu kada shvatim da je u pravu, baš mi se mozak okrenuo od prvog koraka ovamo.

– A, je l'? Baba te smutila načisto?

– Nije baba. Ona je ok.

– Nego tko onda?

– Joj Marti... Ovdje živi muškarac koji je bio u zatvoru sa Mihom.

– Što? Neki robijaš?! Bježi odande brzinom svjetla.

– Ne, naravno da neću, što ti je!?  Nije on loš. Dobar je. Zbilja. Sviđa mi se.

– Ovo je sve otišlo k Luciferu! Svjež zrak sa gorja loše utječe na tebe Julijanice.

– Martićka, čovjek stvara umjetnost svojim rukama.

– Što!!! – grakne toliko glasno da odmaknem telefon od uha. – Rukama?? Što te ispipao već?

– Pobogu, ne, nije me pipao. On je drvodjelja. Razumiješ kiparstvo, umjetnost i to. Bavi se obradom drveta, iz komada pravi divne sklupture i unikatna umjetnička djela. Još i surađuje sa Art timom. Kontaš? Traže ga mnoge umjetničke kuće i lijepo zarađuje prodajući svoja djela.

– Ahaaa... Znači neki od tvoje vrste, već sam pišnula u gaće od šoka da te neki bivši robijaš na brdu ishvatao umjetnički.

– Nekada stvarno nisi normalna.

– Većinu vremena, ali brinem se za tebe. Ti si jedna tako mala, sama, nježna pahulja na prepunom brdu snijega.

– Sve je dobro Marti, bit će sve ok. Ja ću biti ok. Već jesam.

– Drago mi je čuti. – u tom čujem kucanje na vratima.

– Čekaj Marti ostani na vezi – priđem vratima i otvorim. Naravno da su Tadej i Šar tko bi drugi bio. – Hej – kažem i pogledam van, nisam ni shvatila da se već smračilo.

– Hej, hoćeš ići na babinu čorbu i restlove pite?

– Nisam baš gladna, ali... trebali bismo otići ako se potrudila zar ne?

– Trebali bi. Makar da sjednemo malo da joj prekratimo noć.

– Doći ću samo da obavim razgovor, može?

– Naravno, bit ćemo tamo. – nasmiješim se i zatvorim vrata.

– Marti jesi tu?

– Isusa ti draga kakav glas! To je bio on? Drvodjelja?

– Da. I ne zove se Drvodjelja nego Tadej. Tadej Kraljević.

– Lijepo stara moja, lijepo. Hoću fotku još večeras.

– Pa neću slikati čovjeka kradom.

– Apsolutno me ne zanima. Moram spojiti lice sa ovim glasom, ajme meni ako ne odgovara ubit ću se ovog trena.

– Odgovara itekako.

– Opa.

– Divan je. Zbilja.

– Mislim ja da ćeš se ti vratiti s brda preporođena mala moja. Koliko mu je godina?

– Ne znam. Rekla bih oko trideset, godina gore–dolje.

– Au, pastuh, taman za sve.

– Budalo.

– Idi Juliška uživaj u čorbi sa tim šumarom s brda i sjeti me jednog danaaaa...

– Čujemo se Marti, pozdravi svog budućeg supružnika. – ona samo otpuhne. Prenesem malo žari kojih je jedva ostalo u šporetu u ložište bojlera pa natrpam obje vatre. Neka se zagrije da se mogu okupati prije nego legnem. Pošto  su najavili veliki minus noćas, morat ću ložiti cijelu noć. Nasmijem se kada mi prođe kroz glavu izjava gospodina Kraljevića da bi se tijelo o tijelo bolje zgrijalo na minusu nego vruća čorba i neka vatra. Mislim da ipak neću provjeravati je li ta teorija točna. Još...