Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Dobro pa si sačuvala onu lešinu od fazana što smo jesenas našli iza kuće, sad je taman dobrog istrulog okusa. Ne bi čorba bila ovako savršena da nije tog šmeka Babana svaka ti čast.
– Vraže jedan garavi, ja lešinu skuhala? Opet mi pljuje po kuhanju Julija vidiš li ti tog zla?!
– Baka Janjo odlična je, pusti ti što Tadej priča, on je uvjeren da je bogom dan za sve, pa i za kuhanje i da za njegovo jelo nitko nema prigovora.
– A, ne smijem prigovoriti milo moje, kad stvarno zna lijepo da nas nahrani, ljubi ga baba u to oko vražje. – nagnem se prema njoj pa podbočim bradu rukom kao kakva tetka. – Nadam se uskoro nekom lijepom ručku skuhanom od tvoje ručice ljepotice, pa ću da procijenim koliko si spretna napraviti nešto da ja ne prigovorim makar ovako kroz šalu kao Babsiju. - Ona se primakne pa iskopira moj položaj.
– Gospodine Kraljeviću zaboravljate da sam se ja naučila sama hraniti vrlo mlada i da znam kuhati bolje od svih žena koje su prošle kroz tvoj život onako sirovo, bez dobre obrade.
– Iju, naopako djeco! Mia, gora si od njega. – baba je u šoku, mala se smije tiho.
– Bez dobre obrade? Kod mene? Mališa igraš se vatrom i svojim vrckavim dupencetom. Nije ti to dobro.
– Nisi mi ispričao da je bilo drugačije, pa sam sama zaključila da svu pažnju u obrađivanju posvećuješ drvetu, a za žene što ostane.
– Vas dvoje ste rođeni jedno za drugo majku mu milu poljubim. Ja ne mogu više. Neka me mraka nahvatala, pa ću malo prileći pilići moji, vi ostanite slobodno, prepucavajte se k'o neke babe na pijaci, umjesto da se ispucate kako valja.
– Baba! – eto nas oboje u glas na nju, a ona odmahne rukom i krene prema krevetu.
– Hvala ti što me nasmijavaš Kraljeviću – kaže, pa uzme tanjure i krene sklanjati. – Treba mi to. Zbilja mi je sve nekako lakše već sada. – uzmem i ja ostatak sudova pa joj prinesem na kuhinju. Odvrne vodu, napuni zdjelu.
– I meni je otkako si tu. Lijepo je smijati se s nekim. I što prihvaćaš te budalaštine i ne ljutiš se. I... znaš uzvratiti, sviđa mi se to. – krene prati tanjure i čaše od večere, pruži mi zdjelu čiste vode, ja isperem.
– Lijepo je vidjeti da muškarac radi ovo. Znaš, te kućanske poslove koji su kao za žene. Ti si sam ovdje i radiš sve. Čistiš, kuhaš, pereš... Teško je danas vidjeti da muškarci to rade.
– Pa, oni nisu muškarci onda. Ne možeš živjeti da se ne znaš pobrinuti za sebe. Da si ne znaš skuhati, oprati, da živiš u kaosu. Istina, zatvor te nauči disciplini, ali moraš ostati takav i kada se vratiš u stvarni svijet ako želiš biti hajde recimo čovjek kako spada.
– Slušaj ti njega mala što govori.... – baba se javi ispod jorgana – On se samo pravi da je neki divljo, a plah je kao lane. I vjeruj mi da znaju gradske cure kakav klipan živi ovdje, sve bi noge i štikle prebile da do njega dođu. U današnje vrijeme takve muškarce zovu Papak.
