Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Hej vas dvoje dobro vam jutro! – Jakov nas čeka baš gdje je rekao, uz rub šume, noseći na leđima testeru, a u ruci malenu sjekiru. Pored njega su drvene sanjke. – Jeste se naspavali? – Šarov mu radosno potrči, pa se oduševi kada ga Jakov pomiluje ispod vrata. – Vrećo buha kako ti je gazda?
– Jutro i tebi – priđem pa mu pružim ruku.
– Je l' se javio, kako mu je mater?
– Javio se. Pa, nadam se da će vijesti danas biti malo bolje.
– I dolje u selu je opći kaos, ljudi su se da prostiš uzjebali, kao da je đavo u njih ušao. Neće više ni da se druže, ni da se dodiruju, znaš ovako evo kao ti što si mi ruku pružila, neće nitko čovječe. Kažu sad se laktom pozdravljamo. Ma nabijem vas sve na lakat kao da su im vrane mozak popile. Svi se boje da će umrijeti od te gripe, pozatvarali se u kuće kao da je kuga zavladala.
– Nisam znala da je sve to otišlo toliko daleko sada. Mislim bilo jest napeto, ali ovo što kažeš je živo ludilo.
– Da znaš. Zato mi je draže biti ovdje, na otvorenom iako je zima. Bar dišem slobodno. Evo brat jutros otišao na posao, vratili ih sve kući kažu sedam dana da ne izlaze. Neki čovjek gore u šumariji pozitivan na virus, vele svi su u opasnosti. Bože me sačuvaj.
– U gradu je vjerojatno ratno stanje.
– Neću ni da idem. Imam u selu sve što trebam, a ženske će malo da se strpe da im dođe momčilo. – počnem da se smijem, on namigne.
– Zar nemate cura u selu?
– Ima ljepoto, ali sve su uvijek iste. Znaš... Već isprobane.
– Grozan si, svega mi. – on slegne ramenima.
– Kada hoćemo nešto novo za noć, dvije odemo do grada. Mi, dečki, je l'? – pogleda me, pa se ugrize za usnu. – Jebi ga, oprosti, mislim ono zbog Kralja i to.
– Nije problem rekao mi je za to.
– Ali, ti nemoj ništa da se brineš što je on sada u gradu i što će vjerojatno naići na neku od tih... cura. On sad samo za tebe oči ima.
– Bilo bi lijepo da je tako.
– Ma, tako je vjeruj meni, poznajem ga. – krenemo dolje niz utabani put, ne kažem ništa o tome kako sam cijelu noć probdjela razmišljajući što se desilo dalje s njim i tom poznatom ženom koja mu je ušla u sobu. Zašto bi mu uopće neka žena ulazila u sobu, bila poznata ili nepoznata? Ne razumijem. Nakon toga se nije javio. Ni sinoć, ni noćas, ni jutros. Nakon što sam uspjela zaspati pred zoru čim sam otvorila oči provjerila sam mobitel, ali ne njemu osima par e – mailova od firme i dvije poruke od Marti nije bilo ništa. I nije mi bilo važno što me se nitko nije sjetio zadnjih dana, što su svi moji prijatelji i kolege jednostavno zaključili da ne treba da me makar ponekad upitaju kako sam, nego me je najviše boljelo to što se on nije javio. A, ja sam čekala. I razmišljala. I u svojoj glavi stvarala scenarije većinom iz knjiga tipa Pedeset nijansi sive sa Tadejom i tom nekom poznatom ženom u glavnim ulogama. Onda sam to tjerala onim starim vinom koje ovdje leži tko zna koliko dugo. I razgovorom sa kučetom koje je nakon tri čaše izgledalo kao da me zbilja razumije, a u par navrata mi se učinilo i da je nešto rekao. Kad sam se konačno presavila od tog vina, pred zoru sam zaspala, ali se opet probudila s njim u mislima. I nije se javio. Dok sam se spremala za ovu potragu za jelkom s Jakovom nisam mogla da ne razmišljam da je možda cijelu noć bio zauzet tom nekom ženom, i da je jednostavno možda trebao bijeg, utjehu, nešto, a ja nisam bila tamo. Onda opet pomislim da ne bi, ne bi on to uradio nakon svega ovoga, nakon što smo jedno drugom rekli volim te. Glava mi je kao tempirana bomba, pokušavam imati čiste misli i slušati ono o čemu Jakov priča, ali u glavi samo zzzzzzz.
