Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
- Prelijepo je ovdje. I ima ljudi - kaže pa zagrize komadić kobasice i malo kruha.
- Naravno da ima, nije ovdje baš takva pustinja kako mislite vi iz grada. Naselja su blizu i ljudi vjerovala ili ne vole gorje u zimu. Volje dolaziti ovamo, klinci se igraju, spuštaju se sanjkama, roditelji odmaraju. Kada su dani poput ovoga, nije jako hladno možeš sresti ljude kako šetaju do mosta i ucrtanom rutom kroz šumu. Većinom ne prelaze na onu stranu odakle smo mi došli, jer je neoznačeno, pa se mnogi plaše.
- Žene bi i trebale da se plaše da znaju kakav Alfa vuk živi na onoj strani. Mogao bi da ih pojeDe u zalogaju.
- Bezobraznica mala. Nisam ja proždirač žena ljepoto, ni tebe nisam pojeO. - nasmiješi se, namigne, ali ništa ne odgovori. Pružim Šaru komad slanine, pa krenem jesti svoju. Ona gleda oko sebe, udiše prirodu, vidim da joj sve ovo prija. - Što je Mališa?
- Ništa. Ne mogu da vjerujem da sam cijeli život propuštala ovo.
- Nikada nisi bila na zimovanju?
- Ne. Ne volim zimu, a ujko me nikada nije vodio ovamo. Nekako mi se čini da se plašio, jer koliba je bila njegova i majčina i mislim da je možda...
- Vjerovao da će biti bolno za tebe da boraviš u njezinu prostoru? - ona kimne potvrdno.
- Zime u gradu su drugačije, zapravo sve je drugačije. Znaš to ne moram ti govoriti.
- Ovo mi se više sviđa.
- Sada i meni.
- Roditelji su me dovodili u gorje kada sam bio klinac. Ono, na izlete i tak'.
- Rekla mi Baba da si dijete iz miješanog braka, da poštuješ i jedno i drugo. Da slaviš oba Božića i Uskrse. To je lijepo.
- Navikao sam tako i neću to mijenjati. Moj otac je Srbin, majka Hrvatica, vjenčali su se dok smo još svi bili jedan narod, znaš ono Bratstvo i jedinstvo. Kako kaže mater shvatila je da je trudna prije nego će sve otići u krasni kurac, a kada je pakao krenuo, ni ona ni otac nisu bili za ostanak ovdje, gdje će ih razdvojiti, pa su se spakirali i pobjegli kod tetke u Ljubljanu. Proveli ondje par dana, pa odande kod maminog ujaka u Berlin. Tamo sam se rodio, tamo smo bili do završetka rata. Vratili se nakratko djedi Rajku u Šabac, a onda nazad ovamo.
- U Samobor?
- Da. Dubrava Samoborska. Tu sam rastao, tu sam proveo one lude godine... Do sedamnaeste. Onda sam promijenio lokaciju. Na njoj sam ostao do dvadeset treće, od tada sam ovdje.
- Mislila sam da imaš trideset.
- Taman posla! Zar izgledam tako?
- Nemoguće je na oko odrediti.
- A, na osjet? - dignem obrve par puta.
- Kako ono reče: - u naponu snage bik-.
- Muuu.
- Znači ako je majka zatrudnjela u trećem mjesecu... Je li ti prošao rođendan?
- Nećeš vjerovati rođendan mi je na Božić. Katolički, ne Pravoslavni.
- Zezaš? Zbilja?
- Da. Zato većinom odem doma za Božić, proslavim s majkom, a usput dobijem i tortu i slatkiše i balon party.
- De, budalo! Divno. To je baš lijepo.
- Mada, mislim da ću ove godine ostati ovdje za Božić. S tobom i Babanom. Ako želiš naravno.
- Bilo bi lijepo, ali ne bih da zbog mene zapostaviš obitelj. Majka je jedna, treba je voljeti i poštivati. Slobodno idi, neće mi smetati. Računala sam da ću provesti Božić ovdje.
- Želiš li da pronađemo neku lijepu jelku u povratku pa je okitimo? - pitam i čudim se sam sebi. Kresnuo se s curom jednom i već bih jelku kitio. Stvarao Božićnu atmosferu, možda bi čak i isplanirao našu zajedničku Božićnu tradiciju? Trebaju mi lijekovi, totalno sam prosvirao.
- Bilo bi lijepo, ali nemamo kuglice.
- Ma uzet ćemo odavde iz Lovačkog. Ne treba njima, ove godine neće kititi ništa. Umro je glavni tu za lovce nedavno pa zbog žalosti sve otkazali. Ako želiš ne moraš da brineš, nabavit ću sve. Nije problem.
- Zašto to radiš ti ludi, savršeni čovječe?
- Ne znam. Jebi ga. Ako želiš ja ću... - ne završim ona me začepi poljupcem, naginjući se preko stola. Bolje je kad su usta ovako zatvorena, zapravo ovo je vrh, ne treba uopće da se trudim pričati, ionako pričam gluposti kad sam s njom. Šarov zalaje pa nas prekine.
- Ne moraš se truditi da mi ugađaš Tadej. Nisam ja netko zbog koga bi ti trebao mijenjati svoje običaje. Ispoštuj i ove godine. Idi svojoj majci. Ja bih svojoj otišla da mogu i na kraj svijeta. - Stuži se u trenu, pa i meni bude teško.
- A... tvoj otac? Oprosti na pitanju, znam da se niste nikada vidjeli, ali, je li ti se nekada javio, je li pokušao kontakt? Ili ti s njim?- ona samo odmahne glavom.
- Za mene on ne postoji. Tu je kraj. Tako će biti zauvijek. Nije me želio, nije me trebao, ne trebam ni ja njega. Nije želio nju... Tu više nema priče.
- Žao mi je Mališa. Zbilja jeste.
- Pusti to. - poljubim joj ruku pa vidim jedne slobodne sanjke.
- Čekaj malo - ustanem, pa pitam čovjeka smijemo li ih posuditi. Ona me gleda, ja povučem sanjke i pokažem joj da dođe. Odmahuje glavom da neće, ali nema kod mene Neću. Ipak dođe pseto joj uz nogu ide smrad izdajnički. Gura je njuškom na sanjke.
- Tadej ne smijem, bojim se.
- Ma što sam ti rekao? Kad si sa mnom ničega se ne boj. - dovučem nas do spusta, sjednem pa prihvatim nju ispred sebe.
- A, on?
- Ma što će mi pseto, vječito mi kvari romantiku otperjat ću ga u svemir.
- Daj da ide i on nećemo ga ostaviti. - ošmoljim se k'o uvela visibaba.
- Dobro uzmi i pseto. - Šar joj je u rukama uporno pokušava da joj poliže obraze, ispred nas je spust.
- Izvrnut ću se sa sve psom u rukama.
- Nećeš drama kraljice šta si se ustrtarila. Idemo! - odgurnem nas od brda pa poletimo prema dolje. I ja sam debil svjetski pa radim ove pizdarije za djecu, ali osmijeh na njezinu licu je jebeno odlična nagrada za glumljenje budale tako da mi ne smeta uopće. Smijeh praćen vriskom, njena kosa koja mi leti u lice, Šarova faca dok mu jezik lepeće na jednu stranu, a i osjećaj koji mi prolazi tijelom nešto su neopisivo savršeno. Dok lagano usporavamo klizeći prema ravnom priznam sebi da je ovo život kakav bih želio. Ne zaslužujem ga, ali ga želim. Želim osjećati ovo, smijati se s njom, držati je u rukama, uzimati je opet iznova još stotinu puta samo da bih slušao zvuk njene strasti, osjećao stezanje njenog tijela uz moje i gledao to lijepo, zadovoljno i nasmiješeno lice. Lice koje u takvim trenutcima zaboravlja da u dubini duše ona nosi bol, baš kao i ja. Ja liječim njezinu bol, baš kako ona kao ništa do sada liječi moju.
