Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Ovaj dan nije mogao biti ljepši, zapravo mislim da je bio savršen. I tako sam u ovom trenutku sretna što sam ovdje, što doživljavam sve ovo, što sam naišla na čovjeka poput njega. Nisam takvo što ni sanjala, i sve ovo mi djeluje previše nevjerojatno da bi bilo istinito i taj neki strah da ću se probuditi i shvatiti da je sve samo san tinja mi u grudima. Kada bi se to obistinilo mislim da bih se razbila na milijun komada.
Ostavila sam Tadeja u kolibi da naloži i da uradi to što je putem isplanirao, idem ostaviti babi Janji pečene kobasice i naložiti svoju vatru, ugrijati se osušiti, okupati.
- Baba Janjo? - otvorim pa provirim unutra.
- Hej pile moje, uđi, uđi samo. Nema vas cijeli dan vuci vas izjeli mogla sam i krepati sama.
- Joj Baba oprosti, Tadej me vodio u neki park kod Lovačkog doma, tamo preko mosta, pa smo malo kako se ono kaže izletarili.
- A, ako, ako ljepoto, tamo je baš fino, narod se voli skupljati ondje pa roštiljaju, djeca se igraju, bude lijepo.
- Donijela sam ti kobasice, pekli smo tamo na štapovima, pa da večeraš malo.
- Ma imam proje pravila sam za ručak pa ostalo. Jedem kao ptić u zadnje vrijeme jebem ti i starost. A, voljela sam jesti kao ala, da ti kažem samo. I svi uvijek govorili da sam glondžava k'o da imam pantljičaru. A, što ću kad sam bila seksi u mladosti. Mogla jesti kao brav, a bila zgodna skroz. Sad ni pola kao prije. A, što ćeš ne može to, godine su učinile svoje. Nije baba više djevojka. - nasmijem se pa stavim ono meso na stol. - Baba nije, ali ti jesi lutko moja. - priđe pa me povuče prema stolici i sjednemo obje. - Čuj milo moje da ti kaže tvoja baba...Ovaj deran je jutros došao neprepoznatljiv ovamo. Tu je pet godina ja nisam vidjela takvog lica na njemu. I da nije riječ prozborio znala bih ja što se dogodilo. - sad mi postane neugodno. - Mila, ti si za to lice zaslužna. I za taj osmijeh. I tu cijelu promjenu na njemu. Kad sam vidjela sjaj u tim crnim dubinama znala sam da se pojavila nada. Nada da će on opet biti kao nekad. Kao prije zatvora, prije svega što je prošao.
- Poznavala si ga prije?
- Nisam milo, ali mi je pričao. I znam koliko mu nedostaje ta osoba. Taj dječak koji u sebi nije nosio krivnju, koji na svojim rukama ne nosi tuđu krv. Onaj kojem je život preokrenut naopako kada je trebao početi, znaš ići nekim pravim putem. Treba mu to osjećanje mila, treba mu da shvati da njegovo srce nije u tim grudima samo da pati za onim što ne može ni promijeniti ni vratiti. Treba da shvati da je tu da bi voljelo i bilo voljeno, a ti oko lijepo babino, - pređe prstima po mom obrazu - ti si došla kao zraka toplog sunca u ovu ledenu zimu, ti si već počela da topiš taj led kojim je okovao to svoje jadno srce. I sam te Miha i tvoja lijepa majka pokoj im duši poslali ovamo, ne da izliječiš svoju bol, nego da učiniš nešto predivno. Da izliječiš i dušu koja je kako mi se čini Bogom za te zapisana.
- Joj Baka Janjo... - suze mi se skupe u očima dok gledam u njene, kako pune ljubavi prema mladiću koji i nije njena krv vjeruju da nas je sam Bog spojio ovdje, na brdu, u osami da jedno drugo spasimo od tuge. Privučem je k sebi pa zagrlim. - Ne znam što je sve ovo, ne znam je li to Bog zaslužan ili moji najmiliji od gore koji me gledaju, ali kako sam se prvi put srela s njim... Sve se okrenulo. Čini mi se kao da ga poznajem godinama, kao da sam ovdje već dugo i da sam baš na pravom mjestu. Sramota me da priznam da ne tugujem, da ne osjećam onu bol i muku zbog ujkine smrti. Ništa to ne osjećam kad sam s njim. Jesam li grozna osoba zbog Janjuška?
