Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Jedva da sam oka sklopio noćas, visio sam na mobitelu pričajući sa starim i piljio u slike Mie i Šara koje mi je poslala. Ustao sam, spremio se i ponovno otišao u bolnicu. Ista priča kao i jučer, još su me napičkali što sam uopće došao, ne znam ni tko je ispod onih skafandera i maski, pa sam čekao da se izdreče i kažu što imaju, a ona opleo po svim prisutnima. Negdje usred eksplozije sjetim se Mališinih riječi da ostanem smiren koliko god mogu, pa se stabiliziram i konačno zatražim liječnika koji je zadužen za moju majku. On objasni da je temperatura spala i da je sada u nekim granicama normale za njezino stanje. I da se nada da bi za dan, dva mogla da diše samostalno, zapravo da joj dodatni kisik neće biti potreban. Da imam strpljenja, da je ovo za sve njih novo i da svaki organizam reagira drugačije. Savjetuje da više ne dolazim da se ne izlažem riziku od zaraze. Zašto bih se izlagao riziku od zaraze u bolnici? Zar tu sada kupimo zaraze, na mjestu gdje treba da nas liječe? Kažem mu da neću prestati dolaziti dok njoj ne bude bolje, dok ne bude van opasnosti i dok ne budem s njom pričao. On je uporan u tome da se sklonim ili ću u izolaciju zbog kontakta sa zaraženim i moguće pojave simptoma. Ne briga njega ništa, baš kako ni mene nije briga što bi me mogao napasti tu neki virus, ova je tjelesina prekaljena na sve tako da ja se ne bojim ničega. Kažem mu da želim da me se kontaktira za svaku sitnu promjenu i da čim bude mogla da govori želim da je čujem i pričam s njom. Vidim da je i njemu već dosta i mene i svega, ali jebe mi se ne odustajem od nje. Samu je ne ostavljam ovdje, makar dobio sto virusa i legao u istu sobu.
Kako je uzaludno gubiti vrijeme u bolnici, promuvam se po gradu. Nazovem starog pa pitam što mu treba da obavim nabavku.
– Nije mene briga što oni kažu stari.
– Nemoj Tadej, ako te netko vidi kod kuće zvat će policiju. Sve je poludelo sine.
– Zar ti zbilja misliš da se ja bojim policije? Što mi mogu? Kazniti me što idem svojoj kući, svome ocu? Jesi li ti bolestan? Nisi! Zašto ja ne smijem biti s tobom? Tko to kaže? Tko je donio taj zakon nabijem ga sto i jedan put?!
– Ne bih da imaš problema sine, znaš da bi s tobom postupali drugačije zbog svega.
– Nije me briga.
– Tadej... Želim te videti, ali sine mogli bi da nas kazne...
– Jebe mi se stari, jesi me čuo? – izdahnem već sav raspadnut – Dobro, ako će ti biti lakše, čim se uhvati prvi mračak dolazim. Doći ću kroz baštu, da se ne stresaš. Ne daju mi da vidim nju, tebe ću vidjeti i gotovo.
Pokupovao sam mu sve što rekao, odnio sve u motel pa naručio taksi za šest sati. Sjeo u prazan kafe dio motelčića, pojeo neki sendvič i neko bljutavo bezalkoholno pivo, jer samo to imaju. S obzirom da ne bi trebali ni da rade zbog ove boleštine, dobro sam i to našao. Odvučem se natrag u sobu, legnem na krevet,.
– Hej Mališa jesi dobro? – nazovem Miu, da si malo boli olakšam.
– Drago mi je da si nazvao. Oprosti što ja nisam. Nisam htjela jer ne znam da li si u bolnici, da li možeš pričati i da ne dosađujem. Čekala sam da se javiš. Kako je ona?
